CD verzija sterilnosti hotela

Biografija Mobya je opće poznata stvar, tako da je dovoljno za reći da je Moby od nepoznatog techno DJ-a u nekoliko godina kroz seriju od sedam albuma uspio sebe postaviti kao jednog od predvodnika elektronske ‘mainstream’ struje.

Mobya definitivno najbolje pamtim kao techno DJ-a, jer sam imao priliku čuti nekoliko njegovih mixeva iz 1990. godine tako da znam kako je on zvučao i mogu najbolje konstantirati da je prema tim mixevima, i zadnjim albumima – ovaj album potpuni promašaj.

I još kad vam dam uvid u citat iz press-notesa zadnjeg albuma Laurent Garniera onda odjednom i shvatite koliko je Moby promašio: “…Što je novi album Laurent Garniera? Zašto nije napravio još jedan techno album, ili electro clash album (tako fashionable) ili rock album( kao i svi ostali)…” . Ovaj citat, iako se odnosi na Laurent Garniera, nekako mi se urezao u pamćenje i čim sam čuo ovaj album sjetio sam se toga. A o čemu ja zapravo pričam pročitajte…

Otvarajući CD tipičnim ‘mobyevskim’ introm prepunim violina i dramatičnih trenutaka, na trenutak nam Moby uspijeva zamazati oči i stvoriti prividnu sliku da nastavlja starim ‘vodama’, no već sljedećom pjesmom stvari dolaze na vidjelo. Kombinirajući gitaru i klasični bubanj s povremenim upadom klavijatura, radi pop-rock sladunjavicu nazvanu “Raining Again” u kojoj su mu očiti uzori bili moderni brit-pop-rock bend, a ne očevi detroita poput Juan Atkinsa i ostalih.

Ista priča se ponavlja i s pjesmom “Beautiful” u kojoj pokazuje istu formu kompoziranja kao u predhodnoj pjesmi; u pjesmi “Lift Me Up” preuzima formu ranijih radova Depeche Modea, prerađuje je i servira nam staru priču kao nešto svježe.

Nastavlja s club-pop baladom “Where You End” koja se jednako bazira na laganom klubskom ritmu, kao i na segmentu balada koju bi trebao ponovo rasplakati curice i dati dečkima šansu da ih tješe.

Pjesmom “Spiders” ponovo se vraća rock školi i istim jednoličnim ritmovima u kojima, kao i na početku albuma, ne daje ništa novo ili spektakularno te ih ničim ne čini zanimljivim. Nakon toga vraća se unosnijim kompozicijama, pa radi još jednu baladu kojoj daje ime “Dream About Me“, u kojoj kombinira malo brži ritam nego u predhodnoj, uz već dosadne ‘mobyevske’ klavijature i samplove. Ne inspiritativno!

Određeni segment sviježine unosi u album pjesmom “Very” u kojoj iz prašnjavog ormara očigledno vadi, u njegovom slučaju, odavno zaboravljenu 303-ku i radi osrednju techno pjesmu koja u sebi sadržava više trance elemenata (koje bi, uzgred budi rečeno, mogao danas napraviti i klinac od 13 godina) nego samog techna, te u istu ukomponira vokal koji ne radi ništa značajno ili hvale vrijedno.

“I Like It” je naslov jedne pjesme koja me stvarno impresionirala na ovom albumu, i to zbog svog mračnog i klaustrofobičnog ambijenta, usporenog trip-hop beata i jednostavnog vokala. Svojim zvukom me na trenutak vratila sjećanje na danas već pomalo zaboravljenog Trickya i njegov mračnjački sound koji je njegovao na ranijim albumima i to iz razloga jer je ova pjesma u potpunosti lišena tipičnih Mobyevih sampleova i ostalih segmenta kojima je dosad uspio zasititi čak i selo malih Aboriđana.

A ako je na “I Like It” solidno odradio posao, onda je pjesmom “Forever” potpuno zakazao. Umjesto da se već jednom konačno makne od tih orkestalnih pozadina koje fura zadnja dva albuma, Moby nam ponovo servira staru šablonu koja je prije funkcionirala, a sve u svrhu daljnjeg komercijaliziranja svog imena.

Kao i svi ostali razvikani bivši DJ-evi, Moby se prodao i ostao bez ideja. Daleko se nalazi od trenutka kada je pred nekoliko desetaka tisuća ljudi vrtio techno setove i uživao potpuno u tome, tako da je logično da je došlo do situacije do koje je jednom moralo doći – kronični nedostatak inspiracije i u tom slučaju, umjesto da pričeka dolazak iste, on se odlučuje za rad na novom albumu.

‘Rock album (kao svi ostali)’ da li je ovo Mobyu trebalo? Da li je ovo pokušaj da zgrne još malo novaca i pokupi što se može – i dok se može i da onda zauvijek zapali na neki otok i odmara na suncu?

Ako je ovo njegov plan, neka ga – mislim da ćete prepoznati kamo je Moby otišao i da ćete odmah shvatiti da je Moby više umoran od istraživanja samog zvuka, a čemu je definitivni dokaz samo ime i tematika albuma.

“Hotel” je album posvećen hotelima, njihovoj sterilnosti i sposobnosti da, iako je najmanje milijun ljudi spavalo u krevetu u kojem i vi, se i dalje osjećate kao da ste vi tu prvi gost. To je očito bio još jedan Mobyev plan. Napraviti album u kojem će svijetu pokazati da može prodati već prodanu priču i od toga sretno živjeti.