Čaša vina u tišini

Osmi album, “Songs Of Darkness, Words Of Light” goth-metal benda My Dying Bride, nije samo vrijedan nastavak “The Dreadfull Hours” iz 2001. već i dirljiv, koliko emotivno toliko i muzički, omjer onoga što je bend postigao 1997. s albumom “Like Gods Of The Sun”.

Vokalist Aaron Stainthorpe jednostavno je odličan u svojoj interpretaciji pljuska očajnog jecanja što alternira od bezličnog i bezizražajnog govora pa sve do, čudno je reći, ali dirljivog i totalno patos deranja. Interoplay između gitarista Hamish Glencrossa i Andrew Craighana, čini se više intimniji, ali u toje intimnosti i dovoljno razdoran nego na bilo kojem My Dying Bride albumu do sad. Uz bubnjara Shaun Taylor-Steelsa i basista Ade Jacksona stvorili su pust, tmuran, režeć zvuk očaja, oplakivanja i boli koji podrhtava i samu dubinu tame.

Naravno ništa od toga ne bi bilo uspjelo niti bi došlo do takve cjeline bilo glazbene ili tekstualne da nije bilo predivnog zvuka Sarah Stantoninih klavijatura.Kada još uzmete u obzir da je sve to dobro dizajnirano i odlično producirano, jednostavno nemate riječi.

U pjesmama kao što su “Blue Lotus”, “A Doomed Lover” i “The Prize Of Beauty” ističe se naporan rad i razrađenost bogastva gotičkog aspekta, na taj način nemoguće je fulati. Izdvojit ću i relativno komercijalnu pjesmu, singl “My Wine In Silence“, koja jednostavno angažira slušatelja na apsolutno drugačijem i višem nivou.

Uistinu My Dying Bride ponudili su zvuk ekscesne i prekomjerne zagušujuće intime, koji u sebi nosi prijetnju kao težak skoro nepodnošljiv, ali i jaku osjećajnost i nježnost koja probija crninu u trenutcima nasilja; predivno, nestvarno i nadasve odlično.