BUNTAI „D O G M A“: križanje genija i katastrofe

Dozvolimo li opću generalizaciju za početak ove recenzije – hrvatska trap scena je prilično živahna ovih godina. Manji, veći, opskurni, poznatiji – kronike neonski obojenog života unutar hrvatskog trapa pucaju na sve strane. U većini slučajeva, radi se o životu punom hedonizma, introspekcija, anksioznosti te agresije, prebojanog nebožjom količinom pop referenci.

U tu vrlo široku sliku se komotno može smjestiti i BUNTAI, hip hop/trap kolektiv zvukom duboko ukorijenjen u nešto benigniju scenu južne scene američkog hip-hopa/trapa, tekstualno edgy, ali niti ne nužno u lošem kontekstu. Uglavnom, BUNTAI su intruzivne misli, skriven tračak psovki i sveg grozno negativnog, glasno ispjevane te za relativna ograničenja koje trap može pružiti, iznimno kreativno uglazbljeni.

Njihov četvrti album, „D O G M A“ nastavak je grotesknog te olovnog teškog ciklusa albuma – njihov treći studijski album, „G E N E Z A“ je kvalitetno iskorištavao teme ljubavi pod nesretnim uvjetima („Nacrtana“) te melankolije. S druge strane, „D O G M A“ grize mnogo dublje ispod površine; više se ne radi o albumu blago obojenom melankolijama te akutnim problemima, već izopačenom, blago do srednje prokletom albumu, s debelim bass synthom podebljanim električnom gitarom. Radi se o stilskoj krasotici od albuma te iznimno dobrodošlom dokazu kako BUNTAI iz albuma u album nastavljaju razvijati svoj zvuk – što je, uz količine današnjih narativa i propovijedi o autentičnosti glazbenika te opetovanog, citirajući Zorana Petrovića Botunjca, vraćanja na stare staze, itekako dobrodošlo.

„D O G M O M“ je BUNTAI većim dijelom nastavio kaliti zvuk, i novi album novi je obol, odnosno novo proširenje tom mračnom, dubokom, atmosferskom zvuku, u kojem se ne boje dodati instrumente koji su stvarni, ili barem izvan osnovnog paketa FL Studia ili Abletona. Zato je pohvalno čuti minimalan, no prekrasan solo na gitari na „Ne kužim“. Baš kao da je ispao iz neke pop pjesme osamdesetih te se prije ulaska u „D O G M U“ priključio nekoj nesigurno opasnoj bandi.

Pričajući od iskoracima od konvencionalnog zvuka BUNTAI-ja, potrebno je izdvojiti i „MAYBACH“, odnosno kolaboraciju s Palcem te pod produkcijskom palicom prekaljenog Traposlavije. „MAYBACH“ ima prekrasan, ambijentalan uvod, koji direktno vuče iz izvora sabranih djela Aphex Twina. „POPSTAR“ je ambiciozna suradnja s KUKU$OM, koja apsolutno opravdava svako moguće očekivanje – dance refren, krasno raslojavanje u strofama te nakon toga opet dolazak na refren čini pjesmom jednom od najjačih točaka na albumu.

Prema naslovnici albuma, progresijama koje iskonski izviru iz najdisonantnijih intervala koje je moguće smisleno povezati u trapu, te tekstovima, patnja ispada kao istinski motiv „D O G M E“. Iako je „D O G M A“ estetski prekrasna (na kraju krajeva, naslovnica krasno kombinira duh kolektiva/zajednica karakterističnoga za trap te scenu lika u polufetalnom položaju kraj WC-a, odnosno scena direktno zapečaćena motivima iz „Trainspottinga“ ili „Rekvijema za snove“), melodijski protočna, tolikom mjerom je i tekstualno neslušljiva.

Bit će ovo vrlo boomerski paragraf, ali tekstovi većim dijelom nisu slušljivi – slušatelj će naivno pasti na ambiciozne naslove poput „Dogma“ i „Geneza“, i na kraju dobiti 27 minuta fatalnog kombiniranja hrvatskog i engleskog, forsiranog spominjanja pornografije, kriminala, sve to s nekom prijelaznom inačicom hrvatskog u engleski i obratno. Ta katastrofa geneze jezika posebice sjaji na nekoliko mjesta u albumu („Dobar tek“ s Baksom, „DEMONI“), iako se ta problematika neumoljivo ponavlja unutar albuma.

Mjesta gdje se BUNTAI relativno odluči za hrvatski jezik nekim čudom su i najkonzistentnije stvari na albumu – tu je dobro izdvojiti „Glock 21“, odnosno kolaboraciju s SHINOM i „Kratku ljubav“, u kojoj se priključuju Sjena i mrzimteluka. Bez nekakvih tekstualnih lomova – jednostavno, precizno te ukrašeno konvencionalnim, no svejedno lijepim instrumentalom, ponovno osamdesetih, „Kratka ljubav“ nekako razbija tu monotoniju, iako se ipak ne bi moglo reći da se radi o apsolutno najboljoj ikad ljubavnoj numeri u Hrvata. „Kratkom ljubavi“ je BUNTAI ironično pokazao kako mogu napraviti i riješiti problem unutar samog albuma.

Album zatvara „Zadnja“, prekrasna pjesma s odličnim instrumentalom (doslovno, iako pjesma traje nešto manje od dvije minute, instrumental te riff u tercama na, pretpostavljam, synthu bi se mogao slušati satima u nedogled), u kojem tekstualna kvaliteta iz potpune katastrofe prelazi u coming-of-age lamentaciju, koja obiluje krasnim frazama („Jer imam uvid da mi život neće besplatno nudit’ zauvijek/Uvjet je bit’ dobar, ali paše nam loše/I to sam isti ja s malo tinte, drugom bojom kose). Baš ono, za zapitati se zašto cijela „D O G M A“ nije mogla biti tako napisana.

„D O G M A“ priča priču te se pri pričanju iste povremeno zapleće samu u sebe. Ipak, nije na odmet napomenuti kako se radi o najzrelijem, najprotočnijem te najboljem BUNTAI albumom do sada. Slušajući isprepletanje stilova, kombiniranje nekonvencionalnog te uvriježene trap forme, na jednoj točki na drugoj polovici albuma jednostavno slabost tekstova postane usputna, marginalna kritika. Unatoč tome, „D O G M A“ je jedan hrabar album, pažljivo doziran melodijskim eksperimentiranjem, melodijski bez i tekstualno s previše besmislica; uglavnom, „D O G M U“ se sluša, ali (većim dijelom) bez pretjerane refleksije.