Bruce Springsteen: Vječno nemirni duh i lutanje u potrazi za slobodom

Unutar diskografije Brucea Springsteena provlači se linija diskretnijih, samozatajnijih albuma koje je Bruce snimio bez svog primarnog pratećeg benda. Na njima se umjesto bombastičnosti E Street Banda nalaze tiše, nježnije priče o karakterima koji ganjaju taj neuhvatljivi Američki san ili iluziju tog sna i pritom zapinju, grubo padaju te se zatim opet dižu da bi krenuli ispočetka. Niska je to koja je započela s “Nebraskom”, nastavila se s “Tunnel of Love“ i “The Ghost of Tom Joad“ te potom s “Devils & Dust“, da bi sad dobila još jednog člana, novi Springsteenov album “Western Stars“.

Na naslovnici albuma nalazi se stilizirana slika vranca u divljem galopu. Pozadinu uz nebo koji zauzima najveći dio, čini i krajolik u kojem nema tragova civilizacije. Ta slika, taj konj, isto kao i naslov albuma simboliziraju nemirni duh, lutanje u potrazi za slobodom. Taj lutalački, slobodarski duh često vežemo uz junake vesterna koji na svojim konjima jašu kroz preriju neukroćeni zakonima civilizacije. Naslov albuma je stoga igra riječima koja se dijelom odnosi na spomenute junake vesterna, ali također označava i pogled na zvjezdano nebo na zapadu, jer zapad je u američkoj, i ne samo američkoj mitologiji simbol novog početka i novog života koji čeka da ga uhvatimo.

Uvodni niz pjesama utvrđuje upravo opisani imaginarij i simboliku. “Hitch Hikin‘“ i “The Wayfarer“ već u naslovu ističu lutalačku prirodu njegovih protagonista – “roam from town to town“. “Tucson Train“ nas pak vraća u vremena kad su vlakovi i stanice bili važni i simbolizirali mjesta na kojima se veze prekidaju i spajaju. Naslovna pjesma je priča o istrošenom glumcu s C liste kojemu za šankom plaćaju pića na račun priče o tome kako ga je jednom pred kraj filma “upucao John Wayne“, dok je “Drive Fast (The Stuntman)“ priča o ostarjelom kaskaderu koji ima “steel rod in my leg, but it walks me home“.

Songwriter iz “Somewhere North of Nashville“ u prijestolnici countryja imao je svojih pet minuta slave, no kaje se jer je cijena koju je platio bila visoka (“I traded you for this song“). Springsteenove zapadne, holivudske zvijezde nisu naravno glamurozni i nedohvatljiviji selebritiji, već takvi slomljeni i potrošeni likovi koji su nam puno bliži, no koji svim razočaranjima i kajanjima unatoč još nisu izgubili vjeru u ljudskost (“maybe together we could get the broken pieces to fit“).

Nježni tex-mex “Sleepy Joe’s Café“ pjeva o mjestu kakvo još postoji valjda samo u Springsteenovim pjesmama, o mom-and-pop kafiću gdje se na kraju radnog tjedna uz pivo i ples može pobjeći od briga, čiji teret počinje slabjeti čim se prođe kroz ulazna vrata.

Taj osjećaj eskapizma nije prisutan samo u tekstovima, već i u zvučnoj slici albuma koja je inspirirana kalifornijskim popom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Zvuk albuma je ujednačen, nježan, pun diskretnih orkestralnih aranžmana i filmične atmosfere. E Street Banda, kao što je već spomenuto, ovaj put nema (preciznije, od stalnih članova tu je samo Springsteenova supruga Patti Scialfa), no zato su tu brojna imena s kojima je Springsteen već ranije surađivao. Springsteenovim fanovima najzanimljivije među njima bit će ono Davida Sanciousa, čovjeka koji je bio jedan od ključnih Springsteenov suradnika na prva tri albuma, u prvoj inkarnaciji E Street Banda (koji je zaslužan i za ime benda, nazvanog po ulici u kojoj je njegova majka imala garažu u kojoj su vježbali). Sancious svira klavir i orgulje u “The Wayfarer“ i “Drive Fast (The Stuntman)“.

Dva od tri singla koji su najavili album (treći je “Tucson Train“) smještena su pred kraj albuma. “There Goes My Miracle“ najbliže je što se ploča približava jednom od Springsteenovih vječitih uzora, kralju južnjačkog romantičnog orkestralnog popa, Royu Orbisonu, a u “Hello Sunshine“ se naš lutalica konačno smiruje (“You know I always liked that empty road / No place to be and miles to go / But miles to go is miles away / Hello sunshine, won’t you stay“).

Nije “Western Stars“ toliko dobar koliko je bio dobar “Devils & Dust“, no djeluje neposrednije i utješnije od svih Springsteenovih albuma koji su slijedili nakon njega. U ciničnom vremenu odljuđenja u kojem živimo, u kojem iz svega počinje nestajati human touch, u kojem je cijeli svijet u egzistencijalnoj krizi jer je sve manje vrijednosti po kojima se stvari mogu mjeriti, Bruce Sprinsteen je to: utjeha, čvrsto sidrište za koje se možemo uhvatiti. Na njegovim pločama još živi svijet iz vestern filmova i priča Cormaca McCarthyja. Na njegovim pločama konji su još uvijek lijepi, a ne kljusine.