Boris Štok: Poput svemirskog ostvarenja

Boris Štok bivši je pjevač (i tekstopisac) riječkog elektro pop rock benda Quasarr, a kojega je nakon tri studijska albuma, tijekom 2016. godine napustio. Već se sljedeće godine oglasio kao solo izvođač i to EP-em “Puls” da bi se ove godine konačno predstavio u potpunom svjetlu (ili mraku, uzevši u obzir atmosferu albuma prvijenca). Prvi dugosvirajući album nazvan je “Ispod kože” i zapravo predstavlja proširenje spomenutog EP-a (sadržaj “Pulsa” većim se dijelom nalazi i na novom albumu). Nastavak je to priče u približno sličnom tonu kojim je Quasarr svoju priču s Borisom Štokom kao glavnim vokalom okončao.

Odmah valja spomenuti kako Štok ima karakterističan vokal koji bi se mogao opisati kao hibrid Massima Savića i sugrađanina mu Damira Urbana, ali uz ozbiljnu dozu autentičnosti. Radi se o manje snažnom i iznimno ekspresivnom baritonu kojemu kroz zavidno vladanje falsetom nisu strani ni nešto viši tonovi.

Glas se savršeno uklapa u muziku koju Štok stvara. To je stil koji bi se možda mogao opisati kao post punk koji je na neki način evoluirao do mračnijeg synth popa. Štok ponajviše asocira na onu vrijedniju stranu komercijalnih ’80-ih (spotovi su mu, nažalost, čiste ’90-e), ali to je tip koji pripada 21. stoljeću i tako zapravo i zvuči. Muzika je to koja iznenađuje intenzitetom, ugodnom noćnom atmosferom, povremenim catchy refrenima te u konačnici čistom i umjerenom produkcijom. Međutim, ista ta muzika u dobroj mjeri iznenadi i teško dobrodošlom predvidivošću. Štok je hrabar u svojoj iskrenosti i ekspresivnosti, ali ne toliko i u autorskom dijelu cijele priče. Stremljenje komercijalnom radijskom eteru mora da je opasno kumovalo pisanju ovog albuma. Ritam sekcija je groove i garantira dobar plesnjak na koncertima. Ali u pop rock pjesmama ipak može biti i interesantnijih i dinamičnijih stvari od ponavljajućih ljubavnih refrena, a na koje se masa također lako može zapaliti.

“Ispod kože” je u konačnici album koji se u odnosu na ostatak domaće pop scene čini poput svemirskog ostvarenja. Ipak, radi se o ploči koja se lako sluša i koja ponajviše osvaja odličnom glasom, atmosferom i solidnim smislom za molsku melodiju. Ono što podosta kaska za ovim elementima skup je od dvanaest strukturiranih pjesama kod kojih od često naivno pretpostavljene hitoidne šablone bježe tek rijetke. Jedna od takvih je impresivna noćna eskapada “Tišina”, ali tek u posljednjoj, ambijentalnoj psihodeliji “Pogledaj”, ostvarenoj izvrsnom suradnjom s Chuijem, intrigantni Štok daje oveću naznaku budućeg ispucavanja potpunog muzičkog potencijala kojeg bez sumnje posjeduje.