Blackpink: Kockica šećera za gorku godinu

Južnokorejska pop industrija posebna je mašina! Slaganje grupa i kolektiva s ciljem udovoljavanja što većem broju ciljane publike nije nužno inovativan čin, no opseg marketinškog djelovanja odavno se preklopio s obodima krajnosti – promocija je efektivno preobražena u umjetnost. Glazba se izdaje u ritmu paljbe automatske puške, cijedeći preostalu supstanciju iz odveć umornih izvođača uobličenih u formu trenutne žudnje mnoštva. Nestankom soka potrebno je pažljivo zbrinuti se za otpatke, a pažnju posvetiti novoj, boljoj varijanti – neki update zapravo (čitaj 2NE1). Ali samo tren, kratka digresija! Zašto pristupiti ovoj recenziji na takav način? Ovo je rijetka prilika koja dozvoljava odsutnost opterećivanja detaljima i kojekakvim konceptima. Domagoje, prepusti se šećeru, naruči masne palačinke sa sladoledom i uživaj. Odjebi okolinu i prestani pametovati – neka se netko drugi bavi mračnim podzemljem korejske scene.

Samo lijepe misli! Blackpink, vjerojatno najpopularnija girl group današnjice, nakon četiri godine postojanja napokon je izdala debi studijski album (ako zanemarimo prethodno izdanu kolekciju singlova). Prigodno nazvan “THE ALBUM“, dugoiščekivana kompilacija sačinjena je od osam pjesama u ukupnom trajanju od samo dvadeset pet minuta. Premda se dužina projekta može smatrati razočaravajućom, ona ne dolazi kao iznenađenje pošto se bend uobičajeno više oslanja na udar singla ili kratkog EP-ja. Stilski, stvaralaštvo djevojaka poprilično je zahtjevno dočarati – svaka skladba predstavlja kolaž bliskih žanrova i estetika potkrijepljen naročitom masivnošću izvedbe. Krećući se djelom, tragovi hip hopa, electropopa, dance-a te r&b-ja preklapaju se preko trap i EDM produkcije, upakirani u lijepom Hallyu paketu. I ovdje leži jedinstvenost/privlačnost Blackpinka (i k-popa uopće); U uspješnom povezivanju polarnih kulturnih obilježja istoka i zapada.

“THE ALBUM” proizvoljno je udaljen od mogućih suptilnosti! Beatovi su kompleksni, luksuzni i glasni, sastavljeni od prividno neskladnih komponenti – agresivni potezi basa, ceremonijalni puhači, oštri hi hats, melodični klavirski akordi, sampleovi orijentalnih instrumenata kojima ne znam ime… Na moje čuđenje navedene amalgamacije funkcioniraju u potpunosti. S druge strane, vokali se moraju kvalitetno uskladiti s instrumentacijom – postići jednaku količinu energije i stupanj mnogostranosti (minimalno). Isto je ostvareno različitim manirima iznošenja stihova (perpetualnim izmjenjivanjem pjevanja s repanjem, uključujući i spoken word) pri kojima narav s lakoćom oscilira od odsutne drskosti do tople ranjivosti. Tehnički, sve je po propisu, možda i bolje. Štoviše, ekscentričnost prezentacije uz škiljeći pogled pretvara se u nešto gotovo genijalno. Problem nastaje kad otvorimo oči – ako to uopće želimo!

Nije teško shvatiti kako ništa nazočno ne nosi teret – nema emocionalne dubine i sadržaja. Napravljeno je neosporno zabavno, meni neodoljivo, ali jednostavno prazno. Ovisno o vašim kriterijima, spomenuta stavka može postati prijelomni problem. Idemo sada pobliže istražiti čari dotične artificijelnosti. Album počinje fantastičnom “How You Like That“, eksplozivnim trenutkom koji zapanjuje svakim skretanjem. Hook je čaroban, izgrađen iznad pulsirajućeg beata varijabilne instrumentacije, dok struktura gura tradiciju do ruba. Nadalje, izvedbe su vrhunske, interpolacija eksperimentalnih zvukova pohvalna, a stav besraman – sjajno. “Ice Cream“, suradnja sa Selenom Gomez, polivalentan je pop uradak slatkog pripjeva i bubblegum tendencija čija ljetna atmosfera i bezbrižnost nadilaze osnovne potrebe. Btw, progresivno ispreplitanje snažnih melodija izvan je ovog svijeta. Solidan niz nastavlja se na “Pretty Savage“, još jednom nabrijanom momentu utopljenom u eksplozivnim EDM utjecajima.

Stvari se počinju urušavati na “Bet You Wanna“! Kompozicija je dosadna, obučena u neupečatljivu, tanku produkciju, gdje pored prihvatljivog refrena (i njegovih lijepih harmonija) sve ostalo biva potpuno zaboravljivo, čak loše. “Lovesick Girls” suviše je udaljena od razine sposobnosti ostvarene na početku da je gotovo uzaludna – mada je sama po sebi čisto ok. Hook je fakat kul – potaknut je osjećaj slobode i čiste sreće. Sljedeća “Crazy Over You” sadržava neobičan beat obogaćen svirkom meni nepoznatog puhača (flaute). Postignuto zvuči jako dobro te bi pjesma bila bomba da pripjev nije toliko suzdržan. Arogancija prilikom pjevanja unosi potreban senzibilitet koji čini određenu dihotomiju s ranjivošću naredne “Love To Hate Me“. Gradnja potonje skladbe zadovoljava, no oslonjenost na pokoje repetitivne segmente joj donekle umanjuje vrijednost.

Nakon svega, zadnja odsvirana nota gorkog je okusa! “You Never Know“, jedina prisutna balada, ugodna je za uši, usprkos očitom nedostatku autentičnosti – prepuštanje zahtjevima mediokriteta neugodno je iznenađenje. I tu je kraj! Nevoljko završavam s negativnim mislima pošto držim da album ispunjava sebi zadane ciljeve. Estetika je konkretizirana, a sastojci su većinom iznimne kakvoće. Mogao bi dalje pisati da rad sličnog trajanja zaslužuje zaokruženiju cjelinu, lišenu manjkavih odluka i lošijih pjesama, ili kako je predočena plastičnost neoboriva prepreka, ali ne želim. Jer iako je teško osporiti potencijalne primjedbe, sonična kreativnost dovoljan je razlog za istraživanjem njihovog svemira.