Bilo je i boljih koncerata Deep Purplea

Mnogi obožavatelji Deep Purplea dosta su suzdržani prema razdoblju između 1973. i 1976. godine, kada je umjesto Gillana pjevao Coverdale, a Glovera zamijenio Hughes. A nemali ih se broj tog dijela povijesti benda praktički odriče. No treba priznati da je i ono imalo svjetlijih trenutaka, a manje prihvatljivo bilo je i još je uvijek možda i iz razloga što su albumi u tim vremenima bilo nešto ‘mekši’, s jačim ili slabijim utjecajima bluesa, soula, boogiea i funkya.

Ti su svjetliji, odnosno najsvjetliji trenuci tada svakako bile jako dobro posjećene turneje. Jedna od tih bila je ona britanska, održana u travnju i svibnju 1974. godine s Elfom kao support-bendom, na kojoj je 22. svibnja održan koncert u Gaumont State Theatreu u Kliburnu, sjeverni London. Koji je snimljen, i eto, nakon 23 godine prvi put objavljen na CD-u. Točnije rečeno na CD-ima, obzirom da se radi o dvostrukom izdanju koje sadrži ‘cijelih’ sedam pjesama u trajanju od nešto preko sat i pol.

Iskreno, ne znam kako se došlo do ideje o izdavanju ovog materijala i što o njemu misle (mada to mogu pretpostaviti) sadašnji članovi, jer je među njima samo Paice sudionik ove svirke, no meni se baš i ne sviđa.

Prvo, dosta mu je loš sound, koji se, premda se radi o starim snimkama, mogao i morao ljepše ‘ispeglati’. Kada tako nešto kažem, uvijek se sjetim bravure koju su prije četiri godine s “How the West Was Won” od Led Zeppelina napravio Jimmy Page i ekipa.

Drugo, većina je pjesama jako ‘razvučena’ i razvodnjena (“Mistreated” traje 15, “You Fool No One” 20, a “Space Truckin’” čak 31 minutu), s brojnim bespotrebnim, improviziranim introima, outrima i bezveznim solo točkama, tako da se dosta izgubila njihova izvorna vrijednost.

I treće, ako David Coverdaleu u životu nešto treba zabraniti, onda je to da pjeva pjesme Iana Gillana. Pogotovo “Smoke on the Water“. Zašto tako mislim, najbolje se može zaključiti kada se čuje kako ju je ovdje otpjevao. Kratko rečeno, skoro pa katastrofalno. Zato sam se dodatno uplašio kada sam u “Space’ Truckin'” čuo klavijaturistički segment iz “Child in Time”. Na sreću, bio je kratak, bez Davidovog ‘uplitanja’.

Da ne bi ispalo kako ga želim diskreditirati, moram reći da je on za mene veliki, strašno veliki pjevač, ali isto tako i pjevač koji može izvoditi samo stvari koje je on skladao. Što je ovdje dokazao u “Burn“, mada sam čuo i bolje varijante, zatim u “Might Just Take Your Life” i “Mistread“. Kako su to bila vremena u kojima je bilo dosta trzavica, i među ostatkom posade kao da se osjećala disharmoničnost. Rekao bih, svirali su s više ‘moram’, nego ‘želim’ utjecaja.

Iz svih navedenih razloga ja nikako ne bih ovaj koncert odabrao da bude objavljen na nosaču zvuka. Jer, Deep Purple je, barem u to vjerujem, i u nekoliko puta spomenutom razdoblju imao puno dobrih koncerata, sigurno boljih od ovoga.

Stoga, ako netko želi ozbiljnije doživjeti period u kojem su Deep Purple sačinjavali Blackmore, Coverdale, Hughes, Lord i Paice, onda mu preporučam da nabavi, ako nema, koncertnu ploču “Made in Europe”, ili još bolje, studijske “Burn” i “Stormbringer”.

Druženje s njima nesumnjivo će im dokazati da je i Mark III postava ovog benda imala svojih vrhunskih trenutaka. Što ovaj, ovdje prikazan, nikako nije.