Bez kočnica nizbrdicom i drito u glavu

Nabrojati peripetije, napetosti, izmjene i neizvjesnost koja je obojila Chimairino nebo pred izlazak njihovog zadnjeg albuma bilo bi i dosadno i dugačko.

Škicnite ovdje i shvatite kako im je uvod u “The Age of Hell” bio promjena doslovno polovice članova.

Je li ta mogućnost da se njih trojica (vokal i dva gitarista) koncentriraju bez da im netko sa strane skače po glavi ‘daj to ovak’, daj to onak’, ja bi tu ubacio trubu’ bila razlog što je album ispao ovakav, ili su se malčice ‘usrali’ uslijed svih tih potresa i prionuli poslu s novim žarom? A ispao je – moćno! Napokon.

Koliko god zadnja tri albuma (“Chimaira“, “Ressurection” i “The Infection“) bili male školice modernog metala, to vrijeme (čak i prema njihovim riječima) bilo je mrvicu čudno za bend. Svježa krv i malo razdrmavanja doveli su ih do trenutka kada su kreirali i izbacili, moguće čak i – najbolji album karijere.

I ovoga puta to sve skupa zna biti repetitivno i predvidivo, i dalje im se može zamjeriti na već odsviranim šemama, ali Chimaira je našla svoj dio svemira u kojem su, opet, uspjeli izdefinirati zlo, žestinu, melodije i onaj misteriozni i famozno neprevodivi – groove. “The Impossibility of Reason” mi je, nije to više tajna, njihov definirajući album kojeg su ovdje, slučajno ili proračunato, pogodili s nekoliko pjesama. “Clockwork” i “Time Is Running Out” su takve – ne savršene, ali gitarom i pjevanjem lišene sputanosti obveznog metal žestinom.

Nešto prije toga – ‘drito u glavu’ koncept odradili su s naslovnom pjesmom i kasnije se – čini se – opustili i pustili da album ispadne kako ispadne. Razrađene stvari stižu biti i brutalne i melodične. Što se pjevanja tiče, npr. frajer iz Whitechapel im je pomogao odgrowlati slayerovski zlu “Born In Blood“, da bi Hunter na podosta mjesta na albumu vokalom priznao da mu je Alice In Chains u duši. Ne brinite, nije se drznuo okaljati Layneovo ime, već je zaslužan što je “Beyond the Grave” jedna od najzanimljivijih (i najsporijih) pjesama njihove karijere. Provjerite je sami…

Naravno, kao i svaki put do sada, zadnja stvar je najduža, najdinamičnija, razrađena, ovoga puta (kao i većinu puta do sada) instrumentalna. “Samsara” ima tog još jednog gosta – Emil Werstler iz Daath odradio je (valjda) atonalni prog solo, te su mu tako zahvalili što mu već godinama ordiniraju oko članova benda (bubnjara su posuđivali neko vrijeme, a pjevača su uzeli da im pušta sampleove).

Kad smo već na početku spomenuli izmjene pa nabrojali goste, treba napomenuti nešto začuđujuće. Uvijek precizne statistike i službeni detalji nigdje ne navode Matta DeVriesa kao autora i gitarista na ovom albumu. Jedno je sigurno – on je i dalje u bendu, a ostale detalje slušajući ovaj album tako i tako zaboravljamo.

Nije velika mudrost opet ponoviti da su odradili ubojite mitraljeze na bubnjevima, odsvirali jako zanimljive i brutalne riffove i podsjetili na groove Machine Heada, zlo Slayera i tehniku Fear Factory. Samo što su ovoga puta, iz razno raznih razloga, uspjeli nadmašiti i preskočiti kočnice koje su ih sputavale u zadnjih pet-šest godina. Hoće li to biti dovoljno da opet probude metal publiku?