Astronautska priča o domaćem rocku

Vjerojatno jedini hrvatski bend koji prati svjetske trendove su Pips Chips & Videoclips. Na početku su svirali pjesmice poput “Male fufice”, da bi se brzo promovirali u ozbiljan rock bend, posebice s epohalnim albumom “Bog”, kojim su dokazali sav nepresušan talent, da bi posljednjim radovima skrenuli k indie pop-rock zvuku kakvog gaje ponajprije The Flaming Lips, Mercury Rev i Radiohead.

I dok se ostatak hrvatskih bendova trudi svirati istu glazbu već godinama, Hladno pivo je postao običan rock bend žestokih gitara i urnebesno ozbiljnih tekstova koje shvaćaju samo kritičari, Majke su još uvijek na starom repertoaru, Let3 se toliko već isforsirao da pomalo postaju dosadni s istim forama, a mlađi bendovi poput Vatre i Ramireza nisu dovoljno zanimljivi, pa se nameće zaključak da su Pipsi jedini koji uvijek guraju prema naprijed, i zbog toga mislim da ih nema previše smisla uspoređivati s našim bendovima, već samo sa svjetskim ‘velikanima’ istog žanra.

Glavna karika Pipsa od početka je čovjek koji je rođen kao Dubravko Ivaniš, da bi početkom ’90-tih postao šminkerski huligan koji je napravio ‘Dinamovu himnu’, Dudo the Ripper. U međuvremenu mu je porastao ego, a izgubio se nadimak, pa je ostao samo na svojem ‘zemaljskom’ imenu, što je novim albumom “Pjesme za gladijatore” ponovno promijenio u astronaut Daddy.

Cijela ova svemirska priča u novim Pipsima djeluje mi ponovno kao Ivaniševo odvajanje od hrvatske stvarnosti, isticanje benda koji je mnogo bolji od svega tuzemnog i kao da mu već godinama nije mjesto ovdje. To je u neku ruku točno, ali opet je pretjerano. Makar se u intervjuima Daddya osjeća manja egoističnost i arogancija nego prije, još uvijek se kuži da želi biti u prvom planu u bilo kojem pogledu.

Album je koncipiran kao astronautska priča u kojem bend dolazi iz savršenog mitskog mjesta Fafenštajna (‘…mitsko mjesto ljubavi beskrajne/o njemu se priča da je pravi raj!…‘) u hrvatsku realnost gdje pronađu mnoštvo toga što ne štima, pa otud i trilogija o domaćem rocku u središnjici albuma.

Cijelu vanzemaljsku atmosferu opet je uredio Dave Fridmann, što se ponovno jako osjeti jer tu su mnogi njegovi elementi koje koristi u prvom redu kod The Flaming Lipsa i Mercury Reva.

Daddyeva lirika s vremenom se razvijala, od banalnih stihova na početnom albumu do današnjih, na kojima se fokusira biti što zanimljiviji i zabavniji, a što mu ipak ne uspijeva uvijek. I na ovom ima nekoliko banalnih, jako pretencioznih testova, ali ipak, to je samo naš dobri stari Ripper… Kao najveće bisere moram istaknuti ‘teroristi plaču mnogo više od žena‘ ili ‘astronaut je volio sise/koje u bestežinskom stanju vise/savršeno‘. Bez daljnih komentara…

Vokalno-instrumentalni dio albuma je ponovno vrlo bogat, puno orkestra popunjava cjelokupnu glazbenu priču, pa mnoge pjesme zvuče vrlo ‘veliko’, dok se njime u drugim trenucima dobilo na psihodeličnosti pojedinih dijelova. Posuđivanjem pojedinih arija dobilo se još više na dramatičnosti, a vokal je vrlo solidan, često popraćen zbornim pjevanjem.

Album otvara, a čime drugim, nego “Dolaskom astronauta“, koji počinje nepretenciozno s Bambijevom melodijom, da bi uskoro prerastao u pravu zaigranu dječju vrlo simpatičnu pjesmicu, koja završava vrlo bučno i eksplozivno s motivima “Carmina Burane”. U njoj nam odaju da je Fafenštajn jedno lijepo mjesto u kojem sve štima.

Lagani klavirski uvod donosi vrlo psihodeličnu skladbu “Gravitacija“, nakon koje dolaze glavni hit-singlovi “Teroristi plaču” i “Zdenka i vanzemaljci”. “Teroristi plaču” najbolje opisuje trenutne uzore astronauta Daddya jer pjesma vrlo nalikuje na The Flaming Lipse i njihove borbe ‘s ružičastim robotima’. Pjesma nas je u posljednje vrijeme bombardirala sa svih strana pa je niste mogli izbjeći.

Tek nešto drugačija situacija je sa “Zdenkom i vanzemaljcima” jer je tek nedavno krenula na ‘promotivnu turneju’, a u njoj zvuče vrlo veselo i prpošno, djelomice podsjećajući na bendovsku fazu iz vremena albuma “Fred Astaire”. Nakon nje slijedi vrlo mirna “Sin“, kojom pokazuju da Pipsi i dalje znaju skladati vrlo dobru baladu.

Kao što sam rekao, u središnjici albuma se nalazi trilogija o domaćem rocku, u kojem otvoreno progovaraju o svim problemima s kojima se on bori. Možda bi bilo zabavnije da su spojili sve pjesme u jednu vrlo dugačku jer su glazbeno vrlo srodne, ali i ovako nije loše.

Trilogiju otvaraju opakim stihovima ‘jednog dana mi/odlučili smo svi/da ne slušamo ništa osim domaći rock!/mada ništa ne valja‘, kojima i nisu previše fulali, samo što nisu shvatili da su i oni dio te cjeline.

Dramatika “U zvijezdama” prerasta u elektro-gitarsku psihodeliju “Domaći rock“, koja ima završni queenovski dio s Edwinom Softićem u glavnoj ulozi (‘da nam je barem Edwin Softić menadžer/tada bi svaki mufić, slatki mufić bio zašećeren‘!?!?). ‘Raskusuravanje’ s domaćim rockerima završava tako da električne gitare pobjede.

“Idealna pop pjesma za astronaute” vratila me 50-ak godina unatrag kad su Sinatra i društvo recitirali uz ‘big bend’ i veliki zbor, ali na vrlo moderan način, dok su najviše upečatljivi trubači koji izdižu pjesmu daleko iznad prosjeka. “Foxtrot” je izvrsna balada, dok se sa “Slan” također puno ne odmiču od laganijih tonova na klaviru. Album završava nabrijanom klavirskom pjesmom (popraćenom bogatom produkcijom) “Popravak“.

“Pjesme za gladijatore” je album na kojem su se Pipsi najviše približili svojim ‘novim’ idolima u indie pop-rock svijetu, što im je i glavna mana. Ponegdje ima premalo originalnosti, a previše spike The Flaming Lipsa i dotičnih bendova, te je previše prepušteno Fridmannovoj produkciji, a premalo ima samih Pipsa u cijeloj priči.

Da se razumijemo, ovo je i dalje album koji premašuje hrvatske standarde, ali u svjetskim standardima nije toliko zanimljiv kao što sam očekivao nakon singla “Teroristi plaču”. Ponegdje jednostavno umaraju, da ne kažem da postaju dosadni.

Ipak, treba pohvaliti praćenje inozemnih standarda, a ne zadovoljavanje prosječnošću, zbog čega je i ovaj album toliko nestrpljivo i očekivan, kao jedno od najvećih izdanja ove godine. Možda nisu uspjeli iznijeti teret velikog benda u cijelosti, ali Pipsi i dalje ostaju kao rijetki (da ne kažem jedini) hrvatski izvođač koji bi mogao nešto uraditi na svjetskoj sceni. Jednostavna je računica, indie rock je postao jako in, pa zašto se ne bi i oni ugurali u taj (svemirski) brod i otplovili k boljim danima za naše autore.

Da rezimiramo, Pipsi su odličan bend, što dokazuju već dugi niz godina, a njihov novi album “Pjesme za gladijatore” je debelo iznad prosjeka za Hrvatsku, ali i ne toliko u svjetskim standardima. U svakom slučaju ‘palac prema gore’.