Anna Moor “Plavi avioni”: Skriveni pop dragulj

Romana Pavliša a.k.a. Anna Moor je sjela u ‘plavi avion’ i odvela nas na jedno prekrasno putovanje pop zvukom koji je lišen bilo kakvih pretenzija za uspjehom, jer je složen po vlastitom guštom, a tako je obično i najbolje. Sam album “Plavi avioni” pravi je dokaz za to. Znamo ju već godinama, ali uvijek je bila skrivena, nikad u prvom planu. Možda je zato je i skupila hrabrost (i slobodu) da malo po malo radi na svom zvuku i pjesmama, bez ikakvog pritiska da se nešto mora napraviti na brzinu. To se poprilično osjeća preslušavajući album…

“Plavi avioni” uhu je ugodni elektropop album, ponegdje vrlo minimalistički, a ponegdje oplemenjen prekrasnim nijansama koje daju šarmantnost samim pjesmama. Mogli bi to okarakterizirati još i mnogim drugim žanrovima, ponajprije dream popom, a kao uzore opet bi mogli povući dugačku paralelu od Björk iz ‘normalnijih faza’ do Angele Olsen.

Mnoge pjesme su već izdane kao singlovi, posljednja od njih “Shanghai (6)” nedavno, ali ono što se može primijetiti iz prethodnog dijela teksta je to da ovdje ne postoje neke ‘bolje’ ili ‘lošije’ pjesme, one koje bi mogle postati singlovi ili ne. Jednostavno, “Plavi avioni” koncipiran je kao album u kojem nema previše amplituda, ima pregršt zanimljivih pjesama koje zajedno ne dovode do zamora materijala (što mi se često događa prilikom preslušavanja žanrovski sličnih albuma).

Možda je ovaj album došao na mala vrata, možda je Anna (Romana) previše samozatajna da ozbiljnije promovira album i sebe kao nešto novo i svježe na sceni, što nimalo ne umanjuje divotu ovih pjesama. “Plavi avioni” moderan je retro pop album, skroz sneni, a zanimljiv, baš idealan za ove hladne zimske mjesece pa je prava šteta da je objavljen u vrijeme kad svi živi objavljuju albume, jer nije prodisao na pravi način. Nadam se da će mnogi, baš kao i ja, s malim odmakom priuštiti sebi uživati u njemu.