Album prepun uspona i padova

U posljednjih desetak godina nema veće glazbene face od Jacka Whitea, jer sve u što on uplete prste postane pravo malo remek-djelo, bilo da su u pitanju njegovi albumi ili produkcija tuđih.

The White Stripes su još uvijek na hlađenju zbog Meg, pa Jack višak vremena troši na mnoge popratne projekte, a posljednja zanimacija mu je ‘supergrupa’ The Dead Weather s kojom je prije nepunih godinu dana već izdao jedan zapaženi album.

“Sea of Cowards” je pravi nasljednik “Horehound“, slijedi sve glavne poveznice prvog albuma, te su ga još nadogradili frenetičnijim gitarskim i vokalnim dionicama, pa u većini album zvuči kao da su se Led Zeppelini reinkarnirali. Baš to veliko divljenje zvuku Led Zeppelina koje posljednjih godina sve više zaokuplja Whitea je i glavna mana The Dead Weathera jer gromoglasnost i sličnost s njima baca u drugi plan same skladbe koje su, budimo realni, podosta slabašne. Možda je i to veličina velikih da i lošije materijale mogu prodati u stilu ‘rog za svijeću’.

Budući da je prvi album ispao spontano, od drugog albuma se očekivalo mnogo više jer su sada mogli malo više vježbati i autorski se usuglasiti, ali “Sea of Cowards” pokazuje bolest zvanu ‘pretenzije’. Gotovo sve melodije su uništene, tek ponegdje se osjete, ali album ima dobru ritmičnost i bljesak gitara koji ga svakako izdiže od mora ‘copy/pasteaša’ iz ’70-ih.

Agresivnost koju pokazuju kroz svih 35 minuta jasan je primjer čistokrvnog rock’n’rolla pomiješanog s bluesom i povremeno hard-rockom, uz veliku dozu psihodelije. Ono što je loše na albumu je balans pjesama, odnosno manjak odličnih skladbi, pa većina albuma prolazi dosta nezapaženo, iako imaju brutalne glazbene kulise. Iznimke su neke pjesme koje Alison (The Kills) pjeva, ponajprije “The Difference Between Us” koju bezbrižno možemo proglasiti jednom od najboljih rokačina u 2010.

Pjesme poput “I’m Mad” kojoj je odlično nadjeven naslov jer u njoj pokazuju svo svoje kreativno ludilo i skoro jednako uvrnuta “Looking at the Invisible Man” su primjeri nedostatka samokritike, budući da nisu dorasle ostatku albuma, već su vjerojatno postavljene na album samo zato što su se fino zabavljali dok su ih po prvi puta pokušali odsvirati na sessionu. Suprotno njima imamo jednu “Gasoline” koja da je nastala u ’70-ima. bi sigurno dobila kultni status kao npr. “Kashmir”.

The Dead Weather je bend koji zna napisati dobru skladbu što su dokazali i na ovom albumu, ali često zaglibe u različitim improvizacijama koje je ponekad vrlo teško probaviti, pa čak ako si i najveći fan Jacka Whitea. Točno to se dogodilo i na “Sea of Cowards”, albumu koji s nekoliko pjesama podsjeća na svu genijalnost koju posjeduje White, ali kao da se pred ostatkom društva pokušava dokazati, pa često ‘zabrije’ po svojem.

Stalno balansiranje između odličnog i lošeg nikako ne može zaokružiti cjelinu albuma, tako je bilo i na “Horehoundu”, tako je i na “Sea of Cowards”. Da nisu žurili prošle godine, da su ostavili pjesme da se malo kuhaju, siguran sam da bi ‘spajanjem’ dobili pravo remek-djelo koje bi nadmašilo i albume The White Stripesa, ali ovako su i “Horehound” i “Sea of Cowards” tek dva solidna albuma kojima fali dosljednosti u zvuku tijekom cijele minutaže.