Akustičniji i intimniji TV on the Radio

Mislim da je uopće bespredmetno govoriti kako je TV on the Radio jedan od najboljih indie-rock bendova što ih je ‘milenijska scena’ iznijela, budući da su svi njihovi radovi popraćeni salvama pohvala, počevši od kritika, medija, raznih glazbenih kolega, a prije svega publike koja zdušno prihvaća svaki njihov eksperimentalni riff. Trenutno je bend na odmoru, ali ne i svi njegovi članovi pa smo dobili album “Rain Machine“.

Rain Machine je bend, a “Rain Machine” djelo Kypa Malonea, gitarista, vokala i elektroničara u spomenutom bendu. Razlika je očita, ali i minimalna između ta dva benda. S jedne strane, ovaj solo projekt je vrlo osjećajan, akustičniji i mirniji od TV on the Radio, ali i podosta sličan u spektru utjecaja koji se očituju u soulu, bluesu, gospelu, rocku, afričkim ritmovima…

No, po čemu je ovaj album poseban su tekstovi pjesama jer se tu bradonja otkrio do krajnosti ispričavši svoje mnoge ljubavne uspjehe i padove, neke psihološke probleme koji ga muče, probleme okoline u kojoj živi… Reklo bi se standardne teme, a opet uvijek aktualne.

Mnogo toga vuče na TV on the Radio, u prvom redu to su višeglasna pjevanja, gitare, povremeno čudnjikava buka (tu se najviše približava posljednjem albumu “Dear Science“), a ponajviše prepoznatljiv vokal. Taj đir se fura na većini albuma, ali ipak u nešto manje prodornom stilu nego kod matičnog benda, budući da je sve smješteno u nešto mekšim glazbenim kulisama. Iz tog dijela bi se svakako morala istaknuti “Hold You Holly” kao jedan od najzanimljivijih komada s albuma.

Kako se odmičemo kraju, tako se sve više i više instrumentarij smanjuje, atmosfere u pjesmama postaju spokojnije, ritam mirniji, odnosno, počinje se isticati sam kantautorski rukopis Malonea sa samo akustičnom gitarom u ruci. Tu se približava tipičnim američkim singer/songwriterima, ali opet na svoj svojstven način, budući da mu ovdje vokal većinom zvuči kao u teško ranjenog vuka koji je na samrti.

Takvo neočekivano finale albuma, donijelo je ovom albumu draž i rastojanje od radova TV on the Radio, ali kvalitativno, mogle su biti još i bolje. Tu u prvom redu mislim na svirački dio koji je često monoton i predvidljiv, u nekim trenucima zvuči kao neki Fruscianteov album (a to može biti dobar, ali i loš znak), ali vrhunska glasovna interpretacija briše sve nedostatke i postavlja većinu pjesama u rang s ostatkom materijala.

Budimo iskreni, ovaj album, odnosno cijeli projekt zaostaje za radovima matičnog benda, ali ujedno i pokazuje da Kyp Malone nije uzaludno potrošio višak ideja i energija, dok se njegovi kolege službeno odmaraju.

Da se još više udaljio od zvuka TV on the Radio, vjerujem da bi album bio još upečatljiviji, ali ovako smo dobili zanimljive otpatke i folk-rock session kojim ćemo lakše prebroditi vrijeme do novog remek-djela matičnog mu benda. Siguran sam da će jako brzo stići jer dosad su pokazali da ne mogu napraviti ništa loše…