100 gecs: Pobogu, nemojte ovo slušati!

Ako se dobro sjećam, dosta nedavno napisao sam neki priglupi tekst o “100 gecs“. Radilo se o recenziji za prvijenac grupe, album s prikladnim nazivom “1000 gecs“. Glazba dotičnog projekta, karakterizirana čestim paranoičnim ispadima britkog zvuka, kao i povremenim trenucima slatke introspekcije, izgrađena je na obilježjima sve popularnijeg bubblegum bass-a, trenda koji je posljedično bačen u bazen koncentriranog apsurda. S jedne strane, ovakav rad nemoguće je shvatiti ozbiljno! S druge, teško je ne ući u diskusiju o filozofiji kaosa koja je toliko pažljivo isprepletena s muzičkim minijaturama samog uratka. Na “1000 gecs“ izgubio sam razum, a sad postoji i remiks kompilacija – naravno, ponovno sam prisiljen poletjeti niz ponor.

“1000 gecs & The Tree of Clues“ drži se načelno istih estetskih principa kao i prethodnik. Izražaj je agresivan i nametljiv, a pjesme su složene poput mozaika čiji isječci bruje nekontroliranom energijom i utjecajima mnoštva naizgled nepomirljivih žanrova. Uočljive razlike leže u dužem trajanju i uključivanju vanjske perspektive! Iskreno, teško mi je dati kvalitetan komentar na stilski značaj i avant-gardne tendencije bez ponavljanja već napisanih dojmova – iako mi je inicijalni koncept za ovaj tekst bio ‘prepravak’ recenzije “1000 gecs“, tanka je granica između humora i lijenosti. Dakle, prije nastavka čitanja, radi dobivanja nekakvog konteksta, bacite pogled na ovu krntiju.

Kao najveći problem “100 gecs“ naveo sam nedostatak konciznosti kod povezivanja često atraktivnih fragmenata u ujednačenu i smislenu cjelinu. Primjer su kompozicije poput “gecgecgec“ gdje se, usprkos ljepoti melodije druge polovice, stvar urušava na samom početku. Odsutnost logike u kolažiranju ‘edgy’ efekata crpi potencijalno zadovoljstvo, a genijalnost pojedinih komponenti vrišti za kojekakvom strukturom. U paralelnom svemiru slične zamjerke adekvatno su riješene. “gecgecgec (Remix) [ft. Lil West & Tony Velour]“ ostaje dvodijelna, no početni nered smiren je hvalospjevnim rap stihom Lil West-a, dok je odveć privlačan hook pročišćen i dodatno naglašen – vokal je emotivniji i glasniji, a prijelaz između segmenata je uvjerljiviji. Ukratko, od niza slučajnosti stvorena je konkretna pjesma i rezultat je fantastičan.

Sljedeća prednost kompilacije nad originalom jest unaprjeđenje pokojih zaokruženih trenutaka. “ringtone (Remix) [feat. Charli XCX, Rico Nasty, Kero Kero Bonito]“ koristi goste na najbolji mogući način, tvoreći dirljivu amalgamaciju njihovih polarnih karakternih vrlina, dok “xXXi_wud_nvrstøp_ÜXXx (Remix) [feat. Tommy Cash & Hannah Diamond]“ doživljava potpuni preobražaj u ekshibiciju eurodance-a na crack-u. “hand crushed by a mallet (Remix) [feat. Fall Out Boy, Craig Owens, Nicole Dollanganger]“ sadrži samo esencijalno! Fall Out Boy – check! Moćne gitare – check! Naizmjenične valove suptilnih i ekspresivnih izražaja – check! Punk rock, eksperimentalne vokalne deformacije, manične pasaže neslušljive instrumentacije, dezorijentiranu produkciju – yup! Također, Dorian Electra radi čudo s “gec 2 Ü“, pretvorivši ju u bdsm electropop showstopper sa stalnim fluktuacijama glasa od ženstvenih do muških boja i raspona.

Daleko od savršenog, “1000 gecs & The Tree of Clues“ uravnotežuje novo stečene odlike komparativnim slabostima. Miksing je sporadično amaterski odrađen, doslovno preko k****, gdje se unutar singularne pjesme instrumentima nasumično snižava, pa povećava glasnoća. Nadalje, vokali na “745 sticky (Black Dresses Remix)“ te „hand crushed by a mallet (nothankyou Remix)“ pregaženi su kinetičkim zidom iskrivljene buke – ako ste upoznati s radom Black Dresses, odluka ima kreativno polazište, no osobno ne funkcionira na navedenom primjeru (p.s. pjesma neovisno i dalje rastura). “money machine“ i “stupid horse“ najsavršenije su kompozicije u svemiru, pa ih ne bi bilo pošteno uspoređivati s verzijama A.G. Cook-a (“money machine“) te FOTY & Count Baldor-a (“stupid horse“) – obje inačice sežu duboko u apsurd, čak parodiju.

Na kraju, ja sam zadovoljan i to je najbitnije! Remix verzija proročanskog djela pruža zahtjevnije i nezahvalnije slušanje, konačno implodirajući u zasićenu masu iracionalnosti. Jednostavno objašnjenje je kako ništa od ovoga nema osobitog smisla – to je možda jedini smisao! Život ne treba shvaćati ozbiljno, a besmislice su hrana bića. Hm, treba mi još pedesetak riječi da upotpunim paragraf. Let’s see. Na kraju albuma nalaze se dvije nove pjesme (“come to my show” i “toothless“) te dvije izvedbe uživo. Noviteti su prihvatljivi, iako ne previše upečatljivi (pitomiji i obučeni u šećernu vunu), a festivalske snimke su upravo to. I gotovo! Hvala na pažnji. Čujemo / vidimo se drugom prilikom.