Malo koje ime zaziva strahopoštovanje poput onog Davida Bowieja. Glazbenik, pjesnik, u najširem smislu riječi “umjetnik”, obilježio je drugu polovicu dvadesetog stoljeća svojim nezaboravnim radovima. Oni su plesali na granicama glama, arta, popa i rocka, a danas, na drugu obljetnicu njegove smrti, pokušat ćemo učiniti nemoguće. Od ukupno 25 studijskih albuma, mi smo izdvojili 10 najbitnijih, što se također pokazalo teškim poslom, no mission impossible tek slijedi. Od tih deset odabranih, rangirali smo najgori prema najboljem, sve kako bi se prisjetili svih faza njegova stvaralaštva, te potaknuli diskusiju o značaju pojedinih uradaka za popularnu glazbu. Moramo naglasiti (barem kada je Bowie u pitanju) kako slabije rangirani uraci nipošto nisu loši albumi, dapače, svaki od deset navedenih je malo remek-djelo, no mi smo se hrabro odlučili za vrlo vjerojatno kontroverznu hijerarhiju. Krenimo.

10“Let’s Dance” (1983)

Na dnu naše liste nalazi se plesni Let’s Dance, najpoznatiji po golemom istoimenom hitu koji i dan danas raspaljuje plesne podije diljem svijeta. Možda i najveći zaokret njegove dotadašnje karijere, ovaj album odigrao je ulogu antipoda radovima iz tzv. Berlinske ere. Završno sa Scary Monsters, eksperimentalni Bowie je došao do svog logičnog svršetka, uslijedila je dulja studijska stanka gdje je prvo radom na Broadwayu, potom i duetom s Queen (Under Pressure) promijenio artistički kurs. Produkcijsku palicu ovog ostvarenja potpisuje legendarni Nile Rodgers, a hitovi poput “China Girl” “Modern Love” i “Without You”, obogatili su Bowiejev glazbeni mozaik. Kritika je mješovito prihvatila ovaj nagli zaokret, no prema našem mišljenju, Let’s Dance nije toliko dobar koliko je bitna karika u lancu njegove diskografije.

9“David Bowie” (1969)

Eponimni uradak, puno poznatiji pod imenom “Man of Words/Man of Music” predstavlja ranu fazu Bowiejeva stvaralaštva. Iskreno, ovo ostvarenje sveukupno gledajući ne zaslužuje biti u najboljih deset, no snaga singla “Space Oddity” na perfektan je način pokazala što je sve junak naše priče spreman napraviti. U euforiji čovjekova slijetanja na mjesec, “Space Oddity” predstavlja glas vremena. Psihodelična kakofonija, polarizirajuća struktura pjesme, neodoljivo u duhu “A Day in Life” Beatlesa, apsolutni je klasik i možda njegova najupečatljivija numera ako sagledamo kontekst u kojem je nastala. Vrijedne spomena su još raštimana balada “Cygnet Committee” i hippie himna “Dreaming of a Free Festival”. Napomenimo kako je ovo tek drugi Bowiejev album, nastao u njegovoj 22. godini života.

8“The Man Who Sold The World” (1971)

Ako je “David Bowie” predstavio završni krik hippie ideologije, onda se TMWSTW pokazao kao prvi umjetnički izlet u sfere tada njemu nepoznatog. Producentska palica i bas dionice Tonya Viscontija (koji je usput rečeno režirao i posljednji “Blackstar”) pokazale su se posljednjim “krivim” komadićem slagalice. Pauci s Marsa, Bowiejev prateći sastav, gotovo se u potpunosti okupio na ovoj ploči, a upravo je Visconti jedini “uljez” među budućim članovima koji će svirati na jednom od najboljih rock albuma svih vremena. Ipak, TMWSTW od početnih taktova “The Width of a Circle” to završne “The Supermen” zvuči kao savršeni nacrt rock’n’rolla. Pitak, slušljiv i pamtljiv.

7“Lodger” (1979)

Bilo bi nepošteno izostaviti kompletnu Berlinsku trilogiju s ove liste. Možda i najbogatiji period Davidove karijere, kada se u studiju i na pozornici družio s veličinama poput Briana Ena, iznjedrio je tri fantastična albuma, a Ledger je ipak najslabiji u tom trodijelnom mozaiku. Najbliži “world music” konceptu, “Lodger” prikazuje Bowieja kao svojevrsni odgovor na Davida Brynea, a najupečatljiviji trenutak ovog egzotičnog putovanja svakako je istočnjačka delicija “Yassasin”. Bowie pokraj istočnjačkih ljestvica viče “Im not a moody guy!”, a vrijedna spomena je i “DJ”, potpuno talkingheadovska plesna konstrukcija. Fantastičan album, i posljednji plodovi rada kombinacije Eno/Bowie u Berlinu.

6“Blackstar” (2016)

Skačemo preko trideset godina unaprijed. Dok je druga polovica liste rezervirana za studijska izdanja koja su zauvijek promijenila povijest glazbe, a ne Bowiejeve karijere, šesto mjesto je idealno za njegov jezivi i apokaliptični “Blackstar”. Bitan za glazbu, no ipak bitniji za Bowieja, ovaj album još uvijek nije u potpunosti istražen. Samo dva dana nakon njegova izlaska, naš protagonist je preminuo, ostavivši nam oproštajno pismo u obliku sedam kriptičnih pjesama. Istraživanje njegovih mnogobrojnih motiva, skrivenih poruka i možebitnih nagovještaja vlastitog odlaska u vječna lovišta ostavit ćemo za posebni članak. Ono po čemu je “Blackstar” zaslužio biti ovako visoko na listi je njegov faktor iznenađenja. Ruku na srce, groteska i avant-garda su sve samo ne strani pojmovi Davidu Bowieju, no ovakvo što nitko nije očekivao.

5“Low” (1977)

O Berlinu smo već govorili na Lodger. Ako je taj album bio svojevrsni “ispušni ventil” nakon mukotrpnog kreativnog procesa na relaciji Eno-Bowie, onda je “Low” dvije godine ranije označio novi početak. Bowie je zajedno s Iggyjem Popom pobjegao iz Los Angelesa kako bi izbjegao kokain, a u Berlinu ga je dočekao tobogan – heroin. Umorni i tužni David polarizira instrumentale iza sebe, kaleidoskope u režiji Briana Ena, stvarajući nevjerojatne, gotovo putene užitke kod slušatelja. “Sound and Vision” uz “Always Crashing in my Car” lansiraju nas u neke druge dimenzije. Ne one psihodelične, ne one rockerske, već u neki suludo dobar hibrid svega do sad prikazanog.

4“Hunky Dory” (1971)

Postoji li savršeni pop? Fotofiniš ove liste iziskuje neke teške odluke, a mi mislimo kako je Hunky Dory napravio gotovo savršen posao i sjedi na tronu fenomenalnih albuma, no fali mu zerica da postane besmrtan i uđe u top 3. Bowiejev veliki izlazak na teatar nebrojenih mogućnosti izražavanja, očekivano je maestralan. Dominantne teme filozofije, seksualnosti i junaštva iznjedrile su neke od najpoznatijih pjesama poput “Changes”, a ne smijemo ni zaboraviti hommage Lou Reedu na “Queen Bitch”. Uostalom sve se vidi na omotu albuma. Bowie je bez pardona od glazbenika u usponu preko noći postao androgena ikona. Njegov prvi, i možda najbitniji statement u glazbenoj karijeri.

3“Heroes” (1977)

Robert Fripp na gitari. “Heroes” na track listi. Uigran u Berlinski život, prepolovljen na dvije strane ploče, “Heroes” predstavlja šizofreni miks umjetničkog rocka u ludilu euforije s jedne, te ambijentalno eksperimentiranje s druge strane. Šarmantnan u svojoj nervozi, snažan u svojoj poruci, “Heroes” je možda album koji idealno predstavlja glavnog lika naše priče. Uz eponimni hit, izdvojili bih “Blackout”, možda i najdražu numeru uopće. Summa summarum, “Heroes” je savršen u svojoj kompoziciji, odmjeren u udjelu utjecaja i stilova. No upravo zato nije na prvom mjestu.

2“Station to Station” (1976)

Od ovoga je veliki duo pobjegao u Berlin. Kokain faza karijere, “The White Duke” prepun samopouzdanja korača kroz ovu ploču. Nabrijana i nadopunjena verzija “Young Americans” koji se umalo našao u top 10. Nema se što puno govoriti, “Station to Station” je ušminkani Bowie, vrhunac njegova ega. Pomalo nas podsjeća na Američkog Psiha. Čak je i sam rekao u intervjuu za magazin “Creem”, kako je sve na tom albumu lišeno duha. Čak i ljubavne pjesme. Pomalo je jezivo da je manjak ljudskog “dodira” u njegovu kreativnom stvaralaštvu stvorio ovako monstruozno dobro ostvarenje. Posljednja “Wild is the Wind” po našem je mišljenju trenutak sloma i neminovni odlazak u neke druge glazbene vode koje su ga čekale na starom kontinentu.

1“The Rise and Fall of Ziggy Stardust and The Spiders From Mars” (1972)

Ukoliko imate sumnju u ovaj odabir, udobno se smjestite u svoj naslonjač i preslušajte Ziggya. Dok uživate u glam rock konceptualnoj extragavanzi, razmislite o svemu što ste pročitali iznad. Nadamo se da ste shvatili kako je Bowie veći od života. Iako je takvu titulu zaslužio stvaranjem svega gore opisanog, po našem mišljenju upravo je ovaj album njegov vrhunac. Na ovoj ploči Bowie prihvaća sebe te potom i daje potpunog sebe. Bowie je u duši Ziggy Stardust, sve ostalo je traženje. Ne sjećam se kada je netko toliko gorio kao on na “Five Years” a to je tek prva numera s albuma. Objektivno težak, subjektivno nikad lakši odabir.