Aaron Aedy (Paradise Lost): “…dan kada to izgubimo bit će dan kad ćemo odustati”

Prije nedavnog zagrebačkog koncerta Paradise Losta imali smo čast družiti se s ritam gitaristom benda Aaronom Aedyem.

Evolucijski gledano, bend je još ’88. godine osnovan od strane petero mladića koji su bili vođeni jednakim snom i ciljem – svirati doom/death metal.

Upravo su s tom prvom diskografskom fazom postali jedni od pionira spomenutog žanra uz My Dying Bride i Anathemu. Kasnije su promijenili svoj izričaj u doom gothic, dok su krajem ’90-ih odlučili eksperimentirati i s elektronikom, odnosno s kombinacijom synthpopa i gothic rocka.Ove godine su izbacili novi album pod nazivom “The Plague Within” koji se teškim i mračnim zvukom pokazao kao snažan povratak korijenima, čime su oduševili brojne fanove i kritiku.Netom pred izlazak na pozornicu Vintagea uhvatili smo Aarona i otvoreno popričali o ovogodišnjoj turneji i novom albumu koji mu je trenutno na prvom mjestu najdražih njihovih izdanja, zatim o Nickovom growlanju i odmaku prema starom Paradise Lost zvuku.Pričali smo i o eksperimentiranju s drugim žanrovima, postavi benda, nastupima i budućim planovima. A što dobro raspoloženi Aaron ima za reći, pročitajte u nastavku.

Za početak da te pitam kako napreduje ovogodišnja europska turneja na kojoj ste trenutno u usporedbi s ’90-ima kada ste bili na vrhuncu?
Ova turneja je ispala odlična, imali smo i nekoliko rasprodanih koncerata, a i novi album je jako dobro prihvaćen. Na neki način je slično i na koncertima jer puno ljudi jako dobro reagira na njega, ali i na set-listu. Iako, ovo je jedan od manjih prostora u kojemu smo svirali uživo u posljednje vrijeme (smijeh). Ali, ako je publika entuzijastična onda to uopće nije bitno.Album “The Plague Within” definitivno je jedan oštar pomak prema starijem Paradise Lost zvuku. Kakav je osjećaj vratiti se starim korijenima nakon toliko godina?
Čudna stvar je ta da kad si mlađi slušaš jedno, a u 20-ima i 30-ima, provedeš puno vremena slušajući mnoštvo drugih stvari. Sada u 40-ima smo se ponovno vratili slušanju onoga što smo voljeli dok smo bili tinejdžeri. Tako da je to najviše imalo utjecaja. Posljednja dva albuma su postepeno sve teža, a i lijepo je za čuti Nicka kako ponovno growla. Mislim da mu je ovo s Bloodbathom dalo samopouzdanje da to ponovno isproba. Uvijek je bio zabrinut oko miješanja clean vokala s growlom, da si ne bi uništio glas i da turneja ne propadne (smijeh). Izgleda kao da uživa u tome, a i usklađeno je s atmosferom same glazbe.Dakle, može se reći da je na tu promjenu utjecalo upravo Nickovo pridruživanje Bloodbathu prošle godine u kojemu je zamijenio Mikaela na vokalu?
Mislim da mu je to samo dalo samopouzdanje da nastavi growlati, jer je uvijek bio uvjeren da će mu se uništiti glasnice ako nastavi s tim. Kad je krenuo s Bloodbathom vjerujem da ga je to samo ohrabrilo za dalje.Koliko ste vi zadovoljni novim albumom? Sudeći po reakcijama kritike i fanova, oni su oduševljeni…
Ista stvar je i kod mene. Mi smo svoji najveći fanovi. Osnovali smo bend kako bismo radili glazbu koju smo htjeli čuti, a koju nitko nije stvarao. To je i dalje tako. Bili smo uzbuđeni kao tinejdžeri dok smo snimali ovaj album u studiju. Bili smo oduševljeni kad bismo kasnije čuli kako zvuči naprimjer gitara. To je razlog zašto i dalje sviramo i dan kada to izgubimo bit će dan kad ćemo odustati. Novi album je naročito snažan, mogli bismo svirati bilo koju pjesmu s njega, sve su dovoljno dobre.

Sada na ovoj turneji trenutno sviramo šest pjesama s novog albuma i što nismo činili već duže vrijeme. U pravilu smo znali svirati maksimum tri ili četiri, pa bismo napravili kao nekakav best of. Jako nam se sviđa novi album i pjesme su odlično prihvaćene. Naročito mi se sviđa “Beneath Broken Earth”, obožavam kako zvuči uživo, zaista je moćna. Kad mi ju je Greg poslao, samo par tjedana prije nego što sam otišao u studio, rekao sam “Ovo je nevjerojatno!“. Greg i ja oboje volimo te doom stvari, tako da mi se jako svidjelo.

Možemo li u bližoj budućnosti očekivati još mračniji i teži prizvuk od ovoga na posljednjem albumu?
Pretpostavljam, ali mi nikada ne planiramo što ćemo raditi. Čak i kada je album napola gotov, ne znamo kako će druga polovica zvučati, nema tajnog plana. To je sve stvar trenutka u kojem se nalazimo kada je sve gotovo. Tako da ne znam, trenutno jako uživamo u ovom albumu, tko zna što će biti dalje. Ali sigurno će proći još barem nekoliko godina do novoga albuma, tako da ćemo imati vremena za odraditi puno turneja do tada.

Nakon albuma “Draconian Times” postigli se određeni komercijalni uspjeh. Je li vam to bio šok s obzirom da ste počeli kao opskurni doom/death metal bend?
Nikada nismo zamišljali da ćemo 27 i pol godina kasnije biti još uvijek tu i svirati. Sve je počelo jačati nakon turneje s albumom “Icon”. Nakon toga nam se pridružio bubnjar Lee Morris i snimio s nama “Draconian Times”. Mislim da tada nisam bio kod kuće skoro dvije godine, turneje su bile neprestane. To je sve dovelo do “One Second” albuma na kojemu smo eksperimentirali.

Htjeli smo napraviti nešto drugačije jer da smo napravili još sličnih albuma nakon “Draconian Times” mislim da bismo se razišli. Bili smo daleko od kuće, tako da nismo tada o tome toliko razmišljali. Nađeš se u nekom svom ‘mjehuriću’ kada si konstantno na putu. Ali bilo je fenomenalno, a i neki od časopisa su isto pisali da je izvrsno.

Vezano za to eksperimentiranje na “One Second” albumu, želiš reći da ste bili željni promjene?
Između albuma “Icon” i “Draconian Times” smo u četiri godine bili samo pet do šest mjeseci kod kuće. Htjeli smo dodati nešto kako bismo osvježili stvari i održali sve uzbudljivijim za nas. U to vrijeme smo slušali raznovrsne tipove glazbe, tako da je to sve utjecalo na nas. Nismo željeli da nam sve dosadi i da nam se dogodi da se previše ponavljamo. Svidjelo nam se to što radimo i tko zna, možda to još koji put napravimo.

Baš sam te htjela i pitati biste li se nakon toliko uspješnog posljednjeg albuma ikada vratili elektronici i eksperimentiranju kojim ste se bavili pred kraj ’90-ih…
Mi kao bend razmišljamo na način “Nikad ne reci nikad“. Sve ovisi kako se osjećamo u određeno vrijeme. Tko zna kako ćemo gledati na te stvari za recimo dvije godine. Samo se radi o tome kako si i kako se osjećaš u određenom momentu.

Stvara li Gregova, Adrianova i Nickova suradnja s ostalim bendovima svojevrsnu prepreku za Paradise Lost?
Ne, jedino je situacija s Adrianom takva da smo morali uzeti novoga bubnjara ove godine. Adrian je jako okupiran s drugim stvarima, pa nam je bilo najjednostavnije naći nekoga drugog. To je zapravo jedina stvar, ništa drugo ne stvara prepreku jer s Bloodbathom i Vallenfyreom neće trebati neko vrijeme snimati. Sad je vrijeme da se usredotočimo na Paradise Lost.

Hoće li se Adrian onda uopće vratiti u bend?
Ne znam, mislim da hoće. Jedino znam da je s At The Gates najavio američku turneju za iduću godinu. Mi smo zasad isplanirali samo ovu godinu. U trenutku kad 22. studenog završimo turneju s koncertom u Grčkoj, onda ćemo razmišljati što dalje. Morat ćemo razmisliti o tome u slučaju ako će nastaviti turneje, ali Walter se odlično zabavlja i uživa u ovome. On je jako dobar bubnjar i vjerojatno najrazumnija osoba u ‘tour busu’ iako tek ima 21. godinu. Razumniji od svih nas to sigurno (smijeh). I zreliji isto.

U Bugarskoj ste prošle godine nastupili s orkestrom. Što misliš o ideji da jednom odete na turneju u takvoj formaciji?
Uh, znaš što, bilo je frustrirajuće i samo taj jedan put kad smo to radili (smijeh). Jer ipak sviraš s pravim glazbenicima i bilo nas je sve malo strah da nešto ne krene krivo. Bili smo poprilično nervozni kad smo to radili. Ali kad smo imali probe s njima bili smo u zatvorenom samo s orkestrom i pomislili smo “Wow, ovo zvuči odlično“. Definitivno bih ponovio to opet, možda s još nekim drugim pjesmama. Ako se ikada ukaže prilika možda bi i mogli.

Uskoro izlazi live album “Sypmhony For The Lost” s te svirke u Plovdivu, koji će se sastojati od dva seta, jedan s orkestrom i jedan bez njega…
Da, pogledao sam video snimku i izgleda dosta dobro. Doduše, volio bih da smo imali svog tehničara za rasvjetu, jer netko nije baš znao što radi s rasvjetom. Izgleda dobro, ali bi moglo biti još i bolje da smo imali nekog našeg. Ali zvuči odlično, bilo je to stvarno jedinstveno iskustvo. Nakon što smo završili prvi set s orkestrom otišli smo u ‘backstage’ na 15 minuta i nakon toga odradili drugi dio seta. Pomislili smo “Hvala Bogu na ovome!“, osjećaj olakšanja je bio ogroman (smijeh). Jer ipak je sve dobro prošlo i svi smo dobro svirali. Najdraže mi je bilo izvođenje pjesme “Last Regret”, jer je jako dobro funkcionirala s orkestrom.

Bilo bi lijepo za čuti tu pjesmu s orkestrom. Jeste li razmišljali o obogaćivanju set-liste s možda nekim ne toliko popularnim, starijim pjesmama koje niste baš imali prilike svirati?
Moramo. Dodali smo “The Painless” s “Gothica”, počeli smo je svirati u Gothenburgu na ovoj turneji i shvatili smo da smo je zadnji put svirali dok smo imali 21. godinu, koliko Walter ima sada. Nismo je svirali otprilike od ’92. ili tako nešto. Tako da nam je to bilo dosta uzbudljivo, ali nažalost je ne sviramo u Zagrebu, umjesto nje ćemo svirati “Gothic”. Mislim da ćemo s vremenom staviti i neke s prvog albuma, u iskušenju smo da to bude “Breeding Fear”, ali nismo imali vremena za nadodati neke stvari za ovu turneju. Možda će iduće godine biti još više starih stvari jer se jako dobro uklapaju s novim albumom.

Koliko ste zadovoljni svojim trenutnim statusom na sceni? Činjenica je da ste utjecali na jako puno bendova, tipa HIM, Cradle Of Filth, Katatonia…
Definitivno nam to laska. Ne razmišljamo toliko o tome, ali činjenica je da nam dolaze ljudi i kažu “Nakon što sam čuo ‘Gothic’ kupio sam gitaru“. To je najbolji kompliment koji možeš dobiti. Ako inspiriraš nekoga da zbog tvoje glazbe počne stvarati svoju – to je najbolji kompliment na svijetu. Inspiracija je zapravo najveći kompliment koji postoji.

Koji je idući korak u raznolikoj karijeri Paradise Losta?
U planu nam je dosta festivala za iduću godinu.

Roadburn je jedan od njih…
Da, na Roadburnu ćemo svirati cijeli “Gothic” album. Kad se vratimo kući, uzet ću si tjedan dana slobodno i ponovno naučiti cijeli taj album jer ovog trenutka znam samo tri ili četiri pjesme. Možda će mi neke od njih biti draže za svirati sada nego što je bilo prije. Prije nisam uživao u izvođenju “Falling Forever”, za mene je to bila najslabija pjesma na “Gothicu”. Ali kad kreneš svirati pred publikom, pjesma postane nešto drugo, jer kada ljudi u njoj uživaju onda i ti isto uživaš. Primjerice, “As I Die” nikada ne vježbamo. Na probama kad dođe red na nju, samo kažemo: “Sljedeća!” jer smo je već toliko puta svirali. Ali kad je sviraš pred ekipom koja je uživljena onda se osjećaš kao da je prvi put sviraš. Ali svejedno je i dalje ne moramo svirati na probama (smijeh).

Na Roadburnu će to biti u dva seta. Na prvom će biti “Gothic”, jer traje manje od 40 minuta, pa ćemo napraviti manji set na kojemu će se naći nekoliko pjesama s novog albuma, pa onda “Say Just Words” i još neke pjesme. Sve ovisi koliko ćemo vremena imati. Imat ćemo osobu koja će raditi na posebnim projekcijama koje će ići uz svaku od pjesama s “Gothica”, tako da se veselim i što ću to vidjeti.

I za kraj, moram te pitati koji ti je najdraži vaš album? Ipak je riječ o bogatoj diskografiji…
Najčešće to bude upravo najnoviji album jer ti je uzbudljiv za svirati uživo. Ovog trenutka bih definitivno rekao da je to novi album. Ali ima i pjesama s drugih albuma koje volim svirati, jedna od njih je “Faith Divides Us, Death Unites Us”. To mi je jedna od najdražih naših pjesama koje sviramo uživo. Veliki sam ljubitelj ‘live’ svirki. Uvijek kažem ako publika uživa barem upola koliko i ja, onda će im biti jako dobra večer (smijeh).