Young Thug “Punk”: Trijezna kolekcija rap inovatora

“Punk“ drugi je studijski album inovativnog američkog repera (Young Thug) te najnoviji kreativni potez u širokom opusu sastavljenom od mnoštva mixtapeova, kompilacija i suradnji. Izdan nešto više od dvije godine nakon kritički i komercijalno uspješnog debija (“So Much Fun“), aktualni projekt pokušava nadopuniti složen stilski multiverzum ekscentričnog izvođača s ciljem remećenja percipirane žanrovske stagnacije. Upravo radi spomenute navike odstupanja iz postavljenih normi bilo je teško uspostaviti očekivanja – izvedbe koje su prethodile izdanju upućivale su na staloženiji, introspektivniji pristup lišen energične trap produkcije. Na kraju, konačan rezultat predstavlja kojekakvo objedinjenje ključnih odrednica Thuggerove diskografije (s jakim naglaskom na najavljenu viziju) – za neke slušatelje bi isto moglo biti donekle razočaravajuća činjenica.

Sad, što posljednje napisana misao zapravo znači? Pa, “Punk“ definitivno nije bangerima infestirano djelo poput većine autorovih tejpova (npr. “Jeffery“, “Slime Season“ trilogija, …) već produkt koji estetiku i privlačnost temelji na priklanjanju kantautorskim tendencijama. Srž albuma tvore akustične skladbe na kojima se Thug prepušta potrebi izražavanja različitih trauma iz obiteljske, poslovne te šire socijalne sfere. Navedenim ne želim reći kako hitova nema, to bi bila dakako lažna izjava (npr. “Rich Nigga Shit“, “Scoliosis“, “Bubbly“, …), ali je oslanjanje na njih daleko manje nego na prijašnjim ostvarenjima. Također, ozbiljnost (i nivo samoispitivanja) pisanja čini popriličan kontrast u usporedbi s uobičajenim reperovim tekstovima prevalentno seksualnog sadržaja.

Iako općenito dolazi do odmaka od bujne sintetike “Slime Season“ serije, utjecaji na “Punk“ ponajviše dolaze iz ranijeg djelovanja samog izvođača. Produkt je složen poput određenog kolaža dosadašnjeg rada – sporadični bangeri prizivaju energiju s “Jeffery“ ili “So Much Fun“, glasovne infleksije s lakoćom se prilagođavaju beatovima i gostima (mada nisu ekspresivne kao inače), dok se muzički motivi (kantautorski pristup, kontemplacija) “Beautiful Thugger Girls“ detaljnije istražuju i uvjerljivije dočaravaju. U principu, naslovnica albuma dosta dobro upućuje na njegov sadržaj – oslikava se simbioza oprečnih karakteristika umjetnika. Shodno tome, možda najveći doseg projekta leži u hrabroj demonstraciji emocionalnog i glazbenog sazrijevanja; spajanju sukobljenih elemenata neovisno o mogućem negativnijem prijemu (premda razina uspješnosti varira).

Kao prikaz nešto emotivnijeg stanja, “Punk“ se suprotstavlja učestalim konvencijama trap muzike te djelomično čini akt pobune protiv podosta puristički nastrojenih slušatelja. Koncept rada dobio je oblik pri komponiranju uvodne “Die Slow“. Pjesma, kroz struju svijesti, priča o teškoćama odrastanja u velikoj i siromašnoj obitelji; o bratu koji je osuđen na doživotnu robiju (eventualno oslobođen) i majci koja je preživjela moždani udar (rezultat pucnjave) u sukobu s ocem. Inspiracija je povučena iz intimnijih životnih iskustava, a ne iz standardne formule stvorene zbog zadovoljavanja mase opterećene odveć predvidljivim opisima seksa i bogatstva (makar ima i toga). Načelno, slična narativna promjena dozvoljava drugačiji pogled na talente dotičnog, osobito što je veći broj njih dorađeniji nego prije.

Produkcijski, djelo stoji kao jedno od trijeznijih poglavlja Thugovog opusa – zanimljivo, ali ne uvijek impresivno preklapanje hip hopa i soft rocka. Beatovi su pretežno vrlo nježni/suptilni što oslobađa vokal – prepušta mu zauzimanje centralne točke (radi tematike očekivana vrckavost vokalnog izražaja je umanjena). No, zadovoljstvo instrumentalnim komponentama nažalost ovisi o trenutku. Imam osjećaj kako je osnovna i (ponekad) jedina uloga glazbe premostiti riječi; poduprijeti ih bez želje za iskorakom. Glavnina pjesama koristi akustičnu gitaru (ili klavir) kao primarni motiv, što se uklapa u ideju nečeg intimnijeg i spokojnijeg, no manjak bubnjeva (zapanjujuće neoslanjanje na perkusiju) od pojedinih skladbi čini dosadne ekshibicije. Drugdje, čiste trap kompozicije puno su dosljednije! Hitovi poput “Scoliosis“ mogu se pohvaliti solidnim suradnjama i flowovima, dok detalji u miksu (flauta, adlibovi) daju interesantan zaokret.

Premda su kreativne odluke opisane u prethodnim poglavljima pohvalne i povremeno uspješne, one su također odgovorne za znatan dio problema. U scenariju gdje je muzika korištena kao prosta pozadina stihovima, proces slaganja kompilacije može rezultirati nizovima pri kojima se pojedinačno korektni momenti stapaju u neupečatljive mase. Jednostavnijim riječima, dijelovi albuma postaju zamorni. Možda se isto moglo spriječiti dodatkom još kojeg bangera ili uklanjanjem nekolicine suvišnih trenutaka, no iako priličan, istaknut nedostatak ne ubija u pojam. Nadalje, u moru suradnji, kvaliteta gostujućih doprinosa osjetno oscilira između osrednjeg do solidnog što samo dodatno otežava formiranje suvisle cjeline. Unatoč svemu, Young Thug svakom polemičnom eksperimentacijom osnažava legendaran status u hip hopu – pojedinac s jedinstvenim pogledom na žanr čije će djelovanje biti predložak radu budućim generacijama.

*Kratka nadopuna: Vidljivo je kako je sposobnost kreiranja dobre melodije ostala netaknuta, no zaista je šteta što nije rabljena češće – skladbe se više oslanjaju na labilne struje svijesti nego na konkretne strukture i pamtljive pripjeve zbog čega posljedično pate.