Ne znam zašto mi na početku ovog članka po mislima tetura srednjovjekovna profesorica hrvatskog jezika koja je prije desetak godina dušu ispustila objašnjavajući nam pojam retrospekcije na primjeru Marcela Prousta i Combrayja. Vjerojatno zato što i ja tragam za izgubljenim vremenom jer je članak već odavno trebao biti predan (a ja sam i dalje u trećem retku Worda) i mozak mi kopa zadnje slamke spasa, pa me naveo do toga da krenem od kraja. Više od godinu i pol prije smrti, David Bowie saznao je da umire. Ipak, svoj život i svoju sliku u javnosti želio je kontrolirati do samoga kraja te zastrašujuću istinu nije znao nitko osim njegovih najbližih. Ironično, baš tog jutra, nakon što sam otvorio oči, po navici sam opsovao ponedjeljak, upalio laptop i Media Player, a on je s liste od četristotinjak pjesama pokrenuo baš Bowiejevog Starmana. Nekoliko sekundi kasnije, zavrištala je naslovnica portala: “Noćas nas je napustio David Bowie.”
Ne tiče se ovakav naslov Davidove glazbe, ta strana priče i ljubav prema njoj je jasna i milijardu puta ispričana. Ono zbog čega je Bowie zaslužio članak na treću obljetnicu smrti je njegova osobnost, sakrivena iza brojnih alter ega, šminke, kostima i često zanemarena zbog bezbroj velikih hitova.
Znao je oprostiti i zaboraviti
Krenimo s djetinjstvom i onom poznatom pričom o Davidovom oku. Često su ljudi pogrešno mislili kako je obolio od heterokromije (različite boje oka), međutim istina je potpuno drugačija i nema baš nikakve veze s pričom o genetici, melaninu i šarenici. Bilo je proljeće 1962. kada se u srednjoj školi Bromley stvorio ljubavni trokut. Osim djevojke (koja je nama muškarcima u 99% slučajeva glavni krivac za sve tučnjave), u njemu su se nalazili i David Bowie te njegov najbolji prijatelj George Underwood. Jednom prilikom Bowie se pohvalio Underwoodu “kakav je Kazanova”, a reakcija je bila filmska: instantan desni direkt. Osim što ga je Underwood majstorski pogodio, na ruci je nosio prsten te su posljedice bile znatno veće nego što je očekivao prije nego li je stisnuo šaku i zamahnuo. David je počeo vikati od boli, a Underwoodu, koji je mislio kako se Bowie šali, prvotnu ljutnju zamijenio je veliki žal.
Zbog udarca je Bowie osam mjeseci izostao s nastave, prošao bezbroj operacija kako bi normalno mogao zatvarati lijevo oko, no liječnici mu ipak nisu mogli u potpunosti pomoći. Iako je do kraja života imao različite oči te velike probleme s dubinskim opažanjem i raspoznavanjem boja, nikada nije otjerao Underwooda od sebe. Dapače, oprostio mu je iste sekunde, a naposljetku mu je Underwood čak i oslikavao covere albuma uključujući i jedan od najboljih konceptualnih albuma ikada “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars”.
Nije podnosio osude na temelju izgleda
Dvije godine kasnije pobunio se protiv društva koje se podrugljivo odnosilo prema rock generaciji te je osnovao udrugu Society for the Prevention of Cruelty to Long-Haired Men. Povod svemu bio je nastup na BBC-u u kojemu je producent Barry Langford ucijenio Bowiejev sastav Manish Boys. Naime, Langford je zaprijetio sastavu kako ih neće pustiti da nastupe na televiziji ukoliko prije nastupa ne ošišaju kosu. Bowie je smatrao kako svatko tko se usudi biti drugačiji na ulicama Londona mora prolaziti kroz pakao te je organizirao prosvjed.
Na kraju, uspjeli su se dogovoriti s Langfordom pod određenim uvjetima. Bowie je ispregovarao da za nastup smiju zadržati dugačku kosu, a ako se netko iz publike bude žalio, sav honorar, umjesto bendu, BBC bi platio u dobrotvorne svrhe.
Veliki humanitarac do zadnjeg… a i nakon zadnjeg daha
Nakon što se isprofilirao u uspješnog glazbenika u sedamdesetima, Bowie je bogatstvo počeo trošiti na itekako dobre ciljeve. Od djetinjstva je s ocem volontirao u britanskom Caritasu, a osamdesetih snima (s brojnim engleskim izvođačima) “Do They Know It’s Christmas” za kampanju protiv gladi u Africi. Borbu protiv gladi nastavlja i na Live Aidu. Sljedeće akcije vjerojatno su dobrim dijelom zasluga njegove žene, somalijskog modela Iman. Na arapskom njeno ime znači “vjera”, a iako ovo nije priča o njoj, proživjela je ratno stanje u Somaliji, izbjeglištvo, rasizam i brojne druge diskriminacije zbog kojih je oduvijek bila naklonjena potlačenim, bolesnim i diskriminiranim ljudima. Djelovala je i na Davida, budući da su tijekom devedesetih započeli borbu protiv HIV-a.
Organizirali su razne akcije u svrhu prikupljanja sredstava za istraživanje bolesti. Vrijedna spomena je i borba za ženska prava, no ipak bih umjesto njih izdvojio borbu za mir u Istočnom Kongu, u kojem vladaju možda i najkrvaviji sukobi od Drugog svjetskog rata (Raise Hope for Congo Campaign). Bio je aktivni član neprofitne udruge Keep Child Alive čija je misija bila nabavka lijekova za Afričku djecu. Mislim da nema smisla nastavljati nabrajati Davidove akcije i udruge koje je osnovao, ili u kojima je sudjelovao. Dovoljno je istaknuti da je svoju veličinu pokazao ne samo djelujući u njima, jer se ne mogu oteti dojmu kako su neki, primjerice na Live Aidu, po tim pitanjima djelovali najvećim dijelom zbog samopromocije. Ono što Davida razlikuje od “nekih ” je činjenica da se pobrinuo da te iste organizacije nastave djelovati i pomagati do dan danas, tri godine nakon njegove smrti.
Priča iza šminke i alter ega
U pedesetima je rock ‘n’ roll predstavljao nešto raskalašeniji oblik zabave mladih, kroz šezdesete evoluira u provokativnost, kako seksualnu tako i moralnu, a sedamdesete… Poslije pojave Jaggera i Stonesa malo tko je vjerovao da na području seksualnosti išta više može šokirati. Međutim, aluzije na seks u glazbi su sve do pojave Davida Bowieja bile isključivo heteroseksualne. “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars” zasigurno je, uz “The Wall” Pink Floyda, najpoznatiji konceptualni album ikada snimljen, a izazvao je brojne kontroverze po pitanju seksualnosti, droge i politike. Kreiranje Ziggyjevog lika ima pozadinu u nekoliko događaja i problema u Davidovom životu.
Iz riječi pjesama koje se nalaze na albumu jasno se može iščitati kako se David (Ziggy) plašio starenja (“Five years to go before the end of the earth”). Ipak, za ovaj odjeljak najvažnija nam je (bi)seksualnost. Protest protiv društva koje je na nju gledalo s gađenjem bio je korijen Davidove ideje za biseksulan alter ego. Ali, zašto je Ziggy bio biseksualni vanzemaljac? Naravno da je David oduvijek obožavao znanost i svemir, to je mnogo puta pokazao u pjesmama. Ipak odgovor na ovo pitanje leži u činjenici da mu je glazbeni uzor Vince Taylor doživio psihički slom i završio u mentalnoj instituciji vjerujući da je vanzemaljski bog. Ta priča dovodi nas i do drugog alter ega, Aladdina Sanea koji je nastao zbog Davidovog brata Terryja kojemu je dijagnosticirana teška šizofrenija. Alter ego The Thin White Dukea zapravo je autoportret psihički izmučenog čovjeka, često nazivanog “psihopatični aristokrat”. Onaj filmski, Goblin Kinga ćemo preskočiti i odmah prijeći na The Blind Propheta. Zapravo, kad bolje razmislim, dati ćemo mu cijeli odjeljak, kao stvoren za kraj članka.
The Blind Prophet: Način na koji se oprostio
Nakon brojnih alter ega, na posljednjem albumu likom slijepog proroka napokon je pokazao pravog sebe. U video spotovima Davida vidimo kako sa zavojima preko očiju priča, točnije pjeva, vlastitu oporuku. Kao što smo rekli u uvodu, David je bio svjestan da umire od raka i da mu nema pomoći. Ako vam već sam naziv albuma ne potvrđuje da je on oporuka, budući da je blackstar svojevrstan naziv za oboljele od raka, datum njegovog izdavanja i datum Davidove smrti zasigurno hoće. “Blackstar” je izašao na Bowiejev rođendan, svega dva dana prije njegove smrti.
Već uvodnim stihovima Bowie govori o svijeći, posljednjem danu i odbacuje titule glazbene zvijezde (I’m not a popstar), filmske zvijezde (I’m not a filmstar) i brojne druge te umjesto toga govori “I’m a blackstar.” Svaka daljnja dilema otklonjena je stihovima “Something happened on the day he died, spirit rose a metre and stepped aside, somebody else took his place and bravely cried, I’m a blackstar…” Osim nedvojbenih poruka, i na cijelom albumu dominantan je zvuk saksofona i ostalih puhačkih instrumenata. Možda samo u mojoj bolesnoj glavi, a možda i Davidovom namjerom, jasna asocijacija na orkestar i sprovod.
Svakako moram spomenuti i pjesmu “Lazarus“, čiji je video bio najjasniji znak. (Look up here, I’m in heaven…) U posljednjoj pjesmi “I Cant Give Everything Away” priznaje kako je svima skrivao istinu i kako je ovo njegova posljednja poruka (“Seeing more and feeling less, Saying no but meaning yes, This is all I ever meant, That’s the message that I sent”). Oprašta se stihovima koje će svi (kao i ja) u pravom smislu shvatiti dva dana prekasno. “I know something is very wrong, the pulse returns for prodigal sons, the blackout’s hearts with flowered news, with skull designs upon my shoes… I can’t give everything away.”
