Vojko V + High 5
2018. je godina Vojka Vrućine. Teško da bismo se mogli sjetiti umjetnika koji je tako brzo, nakon svog nastupnog solo-albuma odmah krenuo osvajati Malu dvoranu Doma sportova. Urbanu je za to trebalo dvadesetak godina, Vatri nešto manje, a Vojku Vrućini je bilo dovoljno da mu je nastupni album hit. Doduše treba reći da je Vojko izvodio materijal objavljen na albumima Kiše metaka i Dječaka i da je prvi album Dječaka izašao 2008. godine – što će reći – sve skupa 10 godina od “prvog najprvijeg” debija do slavodobitnog solo-koncerta u Domu sportova.
Koncertom na petak 12. Vojko je dao odgovore na mnoga pitanja i stavio je sebe u situaciju da može birati želi li biti muzički proizvođač ili muzički autor. Klimaks koncerta s “Pastom Italianom” i pojavljivanjem Tončija Huljića na sceni sugerira ovo prvo, no pričekajmo da vrijeme kaže svoje. Činjenica je da je pred Vrućinom razdoblje nastupanja gdje će morati kanalizirati svoj izvođački kapacitet – koncert u Domu sportova je nosila publika od prve do zadnje minute (Vojkov nastup je trajao cca 75 minuta), a Vojko je svojim momentima briljantnosti nadolijevao ulje na vatru koja je pak rasplamsavala Vrućinu.
Bio je to dobar spoj ljubavi i strasti izvođača i publike, koja je bila začuđujuće heterogena – osobno sam zadnji put takvu raznolikost vidio na koncertu Kočani orkestra. Točno se vidjelo da će dio publike svoju večer nastaviti u Močvari, a dio u Pashi (koja je tada još radila). Profil publike je zanimljiv sa sociološke strane: na tom istom mjestu, prije 20 godina, nastupali su Page i Plant, i kao predgrupu doveli – tamburaški sastav Gazde. Tadašnja razjarena publika je “toplo dočekala” prestrašene tamburaše. Danas, čovjek koji je stereotipizirani štancatelj (pre)lakih glazbenih melodija, u tom istom Domu sportova biva dočekan pljeskom. Vremena se mijenjaju, Vojko je izveo svoj hit “Ceca u Parizu” i na sav glas pustio sample Ražnatovićkine pjesme “Fatalna ljubav” – bez da se itko uznemirio. Rekoh, vremena se mijenjaju i glazba poput rijeke nađe neki svoj tok, a treba biti fer i reći da vrijeđanje Huljića i/ili Cece ne potiče kreativnost u smislu pisanja fantastične muzike ili nadahnutog stvaranja vokalne linije ili pisanja sjajnog teksta.
Osoba koja je u jednoj godini potpisala (za sada) 4 megahita (“Ne može”, “Pasta Italiana”, “Zovi čovika” i “Kako to” koji su atmosferu doveli do usijanja) ne mora strahovati kako će izgledati nastup u koncertnoj dvorani od par hiljada ljudi. Početak je bio s Bachom, publika je pjevala/repala s Vojkom. Pa ipak, na koncertu su uočeni nevjerojatni energetski padovi (pogotovo na “Dump Around” i na “Marjanu”), a i emocije su Vojka ponijele pa je urlao u mikrofon više nego što je to bilo potrebno za njega. Ispijanje viskija na sceni je možda dobar trik za publiku, no sumnjam da je dobar za izvođača.
Ipak, i u tako nesavršenoj formi Vrućina je bio mnogo bolji nego njegova predgrupa, High 5 koja svoju priliku nije iskoristila. Nastup High 5 je počeo u 21:30 i u najkraćim crtama se može opisati kao manje ili više zabavni kaos. Dosljedno se držeći zadnjeg krika mode (ajme meni) zvanog trap, High 5 je sav svoj nastup manje ili više uspješno uvjeravao publiku u svoju umjetničku estetiku. Nije da su bili razgovjetni, no to je i teško očekivati od trapa. Osobno, nisu me oduševili, nisu bili ni zanimljivi, ni gledljivi, niti sam im povjerovao u išta što su odrepali/ojkali/urlali. Na sceni su djelovali poput dezorijentiranih maloljetnih uličnih prodavača šalova, kapa i trenirki svjesni da to što prodaju nema nikakvu vrijednost. Nastup su zaključili s “Mama, napokon sam uspio”, na kojoj su pokazali da imaju kakvu takvu autentičnost i uvjerljivost. Uspjeh je relativna kategorija, no koliko god bila relativna, Vojkovu obljubljenost kod publike je teško opovrgnuti.
