Izgleda da je ‘uspjeh’ njene prijašnje kolekcije s novim pjesmama “Artpop” toliko očarao Lady Gagu da je odlučila da je bolje da tako nešto više nikad ne ponovi.
Stoga je Gaga odlučila pozvati u goste teškaše kao što su Father John Misty, Josh Homme, Beck, Mark Ronson i Florence Welch, pa ako oni ne izvuku situaciju, neće nitko.
Za kraj nam je Gaga ostavila poslasticu: eltonovska, klavirska kritika crkvenog zveckanja oružjem “Angel Down” će vjerojatno biti ono što je Massimu Saviću “Krug u žitu”, koncertni moment kada se emocionalnost i uznositost izvođača i publike sjedine u kolektivnu katarzu.
Uz par crnih rupa ovaj je album čisto dobar primjer kako će dobri rock autori uvijek imati posla pa makar im rad bio uneređen s naramkom trendovskih zvukova, i nekonzistentan u senzibilitetu. A Lady Gagi slijedi kompliment što se nije skroz uvukla u ziherašenje, i što je najveći šok ovog albuma solidnost, jednostavnost i srčanost pjesama i vokalne izvedbe – osobine koje su, barem kod potpisnika ovih redaka, uvijek u modi, bez obzira tko ih komponirao.