Nezaboravan album u ne tako nezaboravnom izdanju

25 godina nakon objavljivanja albuma “The Unforgettable Fire” na police dućana stiže slavljeničko izdanje u vidu ’25th Anniversary Edition’. Deluxe verzija sastoji se od 2 CD-a (na jednom originalan album, na drugom rijetke i teško dostupne pjesme te snimci s nastupa) i jednog DVD-a koji nudi spotove, dokumentarac i snimke nastupa uživo.

Sve je blagoslovljeno od samog benda (remastering je radio The Edge), a
ima i knjiga s tekstovima, slikama i puno ‘lipih’ stvari. Da testiram
remastering, izvadio sam 12 godina star CD “The Unforgettable Fire”
koji sam kupio od nejakih studentskih prihoda i svjestan da kupnjom
samo originalnih CD-ova potpomažem rastu i razvoju časne i plemenite
diskografske industrije.

Što je remastering učinio? Iskreno, malo toga. Da, stvari se čuju nešto jasnije, posebno udaraljke i vokali, no teško da ta razlika vrijedi onoliko koliko već košta ovo izdanje. Riječ je o albumu koji je rađen u vremenu kada su kompaktni diskovi već postojali kao audio format, a audio tehnologija je već tada bila vrlo napredna.

Zanemarimo li tehnologiju, riječ je o antologijskom djelu, ponajboljem albumu U2 i jednom od najboljih albuma osamdesetih godina prošlog stoljeća. “The Unforgettable Fire” je možda njihov najenigmatičniji studijski uradak i, po sudu potpisnika ovih redova, njihov najbolji album, između ostalog zato što označava njihov najveći skok naprijed u minimalno vremena – svega godinu i pol je prošlo od objave albuma “War”, a u međuvremenu je svjetlo dana ugledao i live album “Under A Blood Red Sky”.

Albumu “Joshua Tree” je trebalo dvije i pol godine da naslijedi “The Unforgettable Fire”, a ploči “Achtung, Baby” čak i malo više da naslijedi ne baš najbolje prihvaćeni “Rattle And Hum”.

S obzirom da smatram “The Unforgettable Fire” tako dobrom pločom, paradoksalna je činjenica da najvažniji instrument nisu ni Bonov glas, niti The Edgeovi gitarski pasaži nego zvučna ‘magla’ načinjena od dvojca Brian Eno i Daniel Lanios. Oni su bendu podarili savršene skele pomoću kojih se grupa uzdigla na nove visine te bezbolno proširila dobitnu kombinaciju s prva tri albuma “Boy”, “October” i “War”.

Pod tim mislim na stvari kao što su “MLK“, “Indian Summer Sky” ili naslovnu pjesmu koje bi teško egzistirale ako bi bile dovedene u kontekst produkcije prva tri albuma grupe.

Album je izvrsno balansiran, podjednako dobro podmiruje dramatične i mirne teme, kompaktnost je jako izražena unatoč heterogenim utjecajima i desantima na nova područja djelovanja. Kompaktnost je tako jaka da radi savršeno mjesto za jednu od definitivno čudnijih pjesama kao što je “Elvis Presley And America“, a kompletan koncept albuma i njegova vizija su toliko moćni da odlično zamaskiraju navedenu pjesmu i “4th Of July“, koja zvuči pomalo nedovršeno.

Dramatične pjesme razaraju, “Pride“, prvi singl, “Wire” (koja integrira zvuk starog bombastičnog U2 i predviđa danceom inficirane podloge koje će biti razrađivane tijekom devedesetih) te pogotovo epična “Bad“, koja se može shvatiti kao odnos s partnerom ovisnikom o teškim drogama.

Upravo u pjesmi “Bad” U2 je najbolje demonstrirao svoje najjače adute: prvenstveno ranjivost, emocionalnost i nepokolebljivu vjeru da se stvari mogu promijeniti u pozitivnom smjeru, dok pjesma “The Unforgettable Fire” odiše neobičnom mudrošću za njihove autore koji su tada bili u srednjim dvadesetima.

Dodatni CD nudi neke rijetke snimke i dvije do sada nepoznate pjesme, koje su s razlogom izbačene s albuma. Jednostavno, nisu se uklapale, iako bi mnogi muzičari platili suhim zlatom da su tako nešto napisali. To pogotovo vrijedi za pjesmu “Disappearing Act“, koja zvuči dosta ‘američki’ (u smislu, da usvaja američke glazbene utjecaje), a i ostale su snimke zanimljive za poslušati.

DVD nudi prilično razočaravajući dokumentarac o stvaranju albuma (iako je moguće vidjeti samo trenutke stvaranja singla “Pride”) te spotove i zapise sa nastupa uživo (uključujući antologijski s Live Aida).

Iako je ovo izdanje moglo biti i bolje, vrlo dobra ocjena slijedi zbog sjajnog albuma koji i nakon 25 godina ne pokazuje nikakve znakove zastarjelosti – poruka grupe U2 je i dalje univerzalna, tako da se ovaj tekst i ocjena mogu shvatiti više kao podsjećanje na jedan sjajan album, a manje kao na recenziju samog reizdanja.