Glazba za one koji još uvijek gledaju crtiće

Svakim novim albumom, sve mi je teže shvatiti Fall Out Boy i njihovu popularnost. OK, znam da su 99% njihovih fanova osnovnoškolke ili srednjoškolke kojima su oni zgodni ili što već, ali da se sa svojih već 30 godina i pet albuma iza sebe i dalje upucavaju toj publici, stvarno mi je malo previše.

Čim se uzme novi uradak u ruke, čak se CD niti ne mora staviti u uređaj za reproduciranje zvuka, već se točno zna što će se dobiti, jer naslovnica s crtić-likovima pokazuje da je to glazba za malu djecu, za one koji uzmu ono što im je ponuđeno na (M)TV-u i to smatraju kao vrhunac glazbe… To je jednostavno prestrašno…

Od prošlog albuma “Infinity On High” je prošlo dvije godine u kojima je frontmen Pete Wentz ponovno punio naslovnice teen-časopisa raznim kontradiktornim izjavama poput ‘ja sam biseksualac’, ‘ja sam homoseksualac’, ‘ja ne volim penise’ i slično, a u međuvremenu je ljubio, oženio i napravio dijete Ashlee Simpson. Previše je tu ‘ja, ja, ja’ da ga se može ozbiljno shvatiti, odnosno uopće shvatiti.

Ne želim se dalje baviti njegovim privatnim životom, budući da to stvarno nema smisla, nego ću krenuti u izražavanje mišljenja o njihovom petom po redu albumu “Folie à Deux“. Za recenziju me dopalo deluxe izdanje albuma u papirnatom omotu u kojem se, kad ga se otvori, pojave slike samih članova benda ponovno ukrašenih crtanim likovima…

Preslušavajući album, nisam uočio ništa novo čime bi me se Fall Out Boy dojmili jer ponavljaju sve stare sheme. U prvom redu je to zvuk koji je tek nijansu deblji od pop pjesmuljaka u pravcu emoa, ali od pravih emo bendova je to (pre)daleko. Melodijski zvuče koliko toliko dobro, bolje nego na prethodniku, ali to je zbog brda producentskih zahvata Neala Avrona (bravo za producenta!) koji je uspio maksimalno iskomercijalizirati dobiveno.

Pjevanje i stihovi su također nešto bolji nego u nekim prijašnjim radovima, ali i u tom pogledu su maksimalno prosječni u odnosu na mnoge slične bendove koji nam dolaze iz Amerike.

Većinu vremena, čak se trude i pjevati prateći hibridnu melodiju gitara što me ugodno iznenadilo, posebno u čestim višeglasjima koja zvuče vrlo simpatično.

Uvodna “Disloyal Order Of Water Buffaloes” započinje uz orgulje na koje se potom nalijepi glasan bubanj i stereotipne gitare, “I Don’t Care” je vrlo plesan elektro-pop komad, a u sličnom điru je i “She’s My Winona“, samo što je ona mnogo mekša i uništena s prevelikom količinom nesuvislog zavijanja tipa ‘Woah-oh, oh, oh’.

Potom slijedi jedan od najsimpatičnijih brojeva s albuma, “America’s Suitehearts“, “Headfirst Slide Into Cooperstown On A Bad Bet” je povratak u ’80-e s pregrštom synthova, a do kraja svakako treba izdvojiti power piano baladu “What A Catch, Donnie” u kojoj su pozvali cijelo društvance (Elvis Costello, pjevači bendova Cobra Starship, Panic At The Disco, The Academy Is…, Gym Class Heroes…) da im otpjevaju stihove nekih prijašnjih pjesma.

Ukupno gledajući, Fall Out Boy su složili jedan solidan albumčić koji bi se istopio u mnoštvu da ga oni nisu potpisali. Zbog stare slave i prijašnjih uspjeha, “Folie à Deux” će im nastaviti niz uspješnica, ali čisto sumnjam da će u ovakvom formatu još dugo moći trajati, posebno ako neće ništa dramatično promijeniti.

Pomalo je smiješno i otužno gledati 30-godišnjake kako im je glavna okupacija zabava 20-ak godina mlađe populacije, ali što je tu je, treba gurati dok ide, a kada će stati, tad će se, vjerojatno, okrenuti nekim novim projektima i bendovima.

U tom pogledu “Folie à Deux” je bolji od svojeg prethodnika, ali ničim ne može zadovoljiti imalo suvislijeg slušatelja glazbe, budući da je sve u glazbi Fall Out Boya, pa tako i na ovom album, prepuno stereotipnih rješenja.

Jedina dobra stvar je produkcija koja je vrlo moderna, pa su se time ipak ponešto pjesme izdigle, ali po prvim pokazateljima, niti to nije uspjelo previše pomaknuti bend na značajni uspjeh na domaćem Billboardu jer je album došao tek na osmo mjesto, a najbolji singl (dosad izdana čak četiri – “I Don’t Care”, “Headfirst Slide Into Cooperstown On A Bad Bet”, “What A Catch, Donnie” i “America’s Suitehearts”) tek na 21. Jednostavno, premalo.