Fall Out Boy “So Much (for) Stardust”: lijep povratak pop-punk očeva

Recenzija albuma Fall Out Boy – “So Much (for) Stardust”.

Ove godine pop-punk ima svoju renesansu; svi oni bendovi, čiji su se uspjesi dijelili preko Bluetootha 2000-ih putem tada tehnološki nepobjedivih Sony Ericssona, ove se godine ponovno vraćaju u velikom stilu. Ponovno oživljavanje pop-punka ujedno je postala i tržišna niša te povod za koncertni spektakl – tako će se ovog listopada u Las Vegasu ponovno održati When We Were Young festival, koji već drugu godinu kapitalizira na dovođenju kopljonoša pop-punk žanra; ove godine tako dolaze blink-182, Green Day, Yellowcard, Good Charlotte te još mnogo bendova koji su 2000-ih stvarali žalosni spektakl.

Osim nastupa, ova godina je značajna za pop punk i po činjenici kako je velik dio bendova doživio renesansu; blink-182 je s ponovno vraćenim Tomom DeLongeom dobio salve pohvala nakon sjajnih nastupa na Coachelli, Green Day je u Quebecu iznenadno predstavio svoju novu pjesmu, „1981“, dok je Paramore izdao jedan od svojih najboljih albuma karijere, „This Is Why“.

Isto se može reći i za Fall Out Boy, koji je od svojeg vraćanja na scenu 2013. godine prošao kroz sito i rešeto različitih žanrova; osim karakterističnog, brzog, power akordima konstruiranog pop punka, Fall Out Boy je u svoj zvuk umiješao i electropop te ubrzan, zadimljen stadionski rock. To je rezultiralo, glasnim, stadionskim himnama poput „Centuries“ (koja je i prva pjesma benda koja je donijela bendu milijardu streamova na Spotifyju!), ili suprotno, s manje uzbudljivim izdanjima, poput predzadnjeg, sedmog studijskog albuma, „Mania“.

Ove godine Fall Out Boy predstavljaju se osmim studijskim albumom, „So Much (for) Stardust“. Ovim albumom, Fall Out Boy se vraća doma; „Mania“ je odbačena od benda kao što je Ivan Gundulić odrekao svih svojih djela pred 1620. godinom. „Mania“ je postala bendov porod od tmine – već na prvim taktovima uvodne pjesme, „Love From the Other Side“, težnje za novim zvukom mijenja klasični pop punk štih, s primjesom povremene orkestralnosti. Ona kulminira u „The Pink Seashell“, odnosno u jednominutnom monologu Ethana Hawkea preuzetog iz filma „Stvarnost grize“. Još jedan sličan monolog javlja se u „Baby Annihilation“, u kojem, unatoč marginalno lošem naslovu se javlja prilično solidan tekst o otuđenosti, propasti te traženju života u bazenu nihilizma. Orkestralni motivi kulminiraju u „I Am My Own Muse“, u kojoj se križa karakterističan zvuk benda, harmonizirane gitare, koje podsjećaju na opus Queena (ili, u ovom kontekstu My Chemical Romancea, kako hoćete) te London Metropolitan Orchestra, koji potpisuje svu orkestralnu izvedbu na albumu.

Zapravo, tijekom cijelog albuma Fall Out Boy dostavlja karakterističan pop punk prizvuk, no ili s produkcijskim ili aranžerskim zapletima (osim orkestralnih prizvuka, primjerice, utjecaj funka u „Hold Me Like a Grudge“ ili novovalni uvod u „Fake Out“), nikako ne zvuče kao slijepa kopija svojih prošlih uspjeha. Sinteza pop punka te komprimiranije, novije produkcije vrlo dobro odzvanja kroz pjesme poput „Flu Game“ te „The Kintsugi Kid (Ten Years)“. „What a Time To Be Alive“ pred kraj albuma dolazi kao ugodno iznenađenje; hodajuće bas dionice, gudački kvartet te disco prizvuci čine pjesmu savršenim kandidatom za himnu svjetskog mira. U tome svakako pomaže i tekst („We’re out here and we’re ready, we’re here and we’re ready/To livestream the apocalypse“), koji postavlja vedriji ton na koronu i sve povezano s njom.

„So Much (for) Stardust“ definitivni je dokaz da je bend ostario kao neko dobro vino. Pop punk učestalo ima negativne konotacije nestabilnog, konfliktnog okruženja; tako su vokalist Patrick Stump te Pete Wentz ponovno otkopavali, no što je najvažnije, zakopali ratne sjekire te kao tandem stvorili vrlo solidan album. Također, Wentzovi tekstovi na albumu daleko su od buntovnih, razdražljivih tekstova po kojima je Fall Out Boy slovio kod svojeg glasnog ulaza na scenu sa „From Under the Cork Tree“. Primjerice, „Heaven, Iowa“ (inače referenca na genijalno otuđujući film „Polje snova“ iz 1989. godine) oscilira između apstraktnih opisa ranjene ljubavi te detaljnih, kroničkih opisa prikaza iste („6 AM, Mulholland Drive/“Moonlight Sonata“ and I/First movement, you and I/And a screwtop bottle of wine“).

Wentzovi tekstovi nekako poništavaju moguću premisu sladunjavosti koju bi album mogao dostaviti; oni nisu nekakva pretenzija sad već pop punk očeva da svoju prijašnju bazu obožavatelja udare direktno u dušu, već nekakav spomenik osobnoj zrelosti. Taj narativ osobne zrelosti (što je pohvalno!), ne zaboravlja i na osobne poraze te odsijecanja samog sebe od svijeta („So Much (for) Stardust“).

Pritom bend upotrebljava niz referenci iz pop kulture; „Flu Game“ referenca je na legendarnu utakmicu Chicago Bullsa te Utah Jazza iz 1997. godine, gdje je Michael Jordan unatoč trovanju hranom uspio zabiti 38 koševa te odvesti Bullse do pobjede. „Flu Game“ postala je školska priča američkog sporta o važnosti upornosti te taj motiv Wentz kvalitetno provlači kroz druge, ljubavnije kontekste. U „The Kintsugi Kid (Ten Years)“, Wentz se referira na kintsugi (japansku umjetnost popravljanja polomljene keramike lakom plemenitih metala poput zlata) te mu daje holistički, ljudski značaj. Album završava s obradom Billy Joelove „We Didn’t Start the Fire“, u kojoj je bend, u stilu Joelove pjesme od njenog izdanja 1989. godine do 2023. godine odlučio opisati sve kulturne te političke događaje relevantne za svjetsku, te dobrim dijelom i američku scenu. Sad je samo pitanje kad će netko ažurirati obradu Borisa Novkovića te Dine Dvornika – uostalom, tko danas zna tko je Radovan Ortynski?

„So Much (for) Stardust“ povratak je benda k osnovama, iako bend nije pao u zamku ponavljanja samog sebe, što melodijski, što tekstualno. Album zvuči nevjerojatno svježe, iako su možda u nekim pjesmama (poput „What a Time To Be Alive“) pokazali da mogu mnogo više od dualnosti pop punka te orkestralnih motiva.