Vrlo zrelo ostvarenje kameleona rocka

David Bowie je bez sumnje najveći kameleon svjetske rock i glazbene scene, čovjek koji je u trideset godina karijere promijenio sve moguće stilove i faze, a iz godine u godinu poigravajući se svojim glazbenim talentom, ispromiješao je ‘hrpu’ različitih stilova, a opet je ostao jedan i jedini, unikatni, prepoznatljivi umjetnik. Ikona? Svakako.

Više od riječi, o njemu govori plodan opus koji se vezuje za njegovo ime od samih početaka karijere pa do danas. Po mnogo čemu jedan je od najuspješnijih britanskih glazbenih proizvoda ikada. Naravno, uzor je i inspiracija mnogim današnjim bandovima.

Još tamo od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća i “Ziggy Stardust” faze, pa preko super uspješnih osamdesetih obilježenih mega hitovima kao “Let´ s Dance”, “Absolute Begginer” ili “China Girl”, zatim “Tin Machine” vremena, pa sve do današnjih dana, njegova karijera traje i traje i ne sluti joj se tako skori kraj. Uvijek je išao u korak s vremenom, zapraco čak i ispred vremena, pa se zato njegovi albumi dosta razlikuju jedan od drugoga. Takva je stvar i sa njegovim posljednjim studijskim albumom “Reality“. Sam omot jedan je od najboljih u zadnje vrijeme. Njegov novi image je zapravo stari. Crno odijelo, crna kravata i bijela košulja podsjećaju na prijelaz iz osamdesetih na devedesete i na vrijeme provedeno u “Tin Machine”.

Album otvara “New Killer Star” i ona zorno pokazuje zašto zapravo volimo Bowiea. Stvar je fenomenalna i stječe se dojam da ovakvu pjesmu može napraviti samo on. Istu ocjenu pripisujemo i za “Never Get Old” i to su zasigurno dvije ovdje najkvalitetnije stvari. U cjelini “Reality” je dosta miran i staložen. Jedine dvije malo brže stvari su naslovna “Reality” i “Pablo Picasso” koje zvuče dobro. Šteta što nema možda još koje stvari ovakvoga tipa. Usprkos tome cijela garnitura laganijih izgledaju više nego zadovoljavajuće. “Days” , “Fall Dog Bombs The Moon” i posebno “Bring Me The Disco King” odišu jednostavnošću lišenu bilo kakvog kompliciranja, opet su tipične Bowie-evske pjesme. I tako malo po malo, malo pop ritma, malo rock zadaha, malo jazz štiha, malo elektronike i “Reality” poprima svoje obrise.

Iako ne spada u red najboljih albuma u karijeri David Bowiea, ovome se albumu ne može jedno osporiti, to da izgleda vrlo zrelo. Sve u svemu još jedna stepenica u nizu ovoga neuništivog glazbenika. I dok slušate “Reality”, pomislite kako bi bilo lijepo da nas Bowie posjeti i počasti koncertom, prvim nakon sada već davne 1990. godine i ondašnje “Sound & Vision” turneje.