Zvali me jučer s radijske postaje Slobodna Evropa za komentar o Bobu Dylanu, tj. o situaciji u koju je doveo i sebe i ‘nas’ i ‘njih’ i cijeli prokleti svijet, svojom izjavom u intervjuu kojom je Hrvate stavio u kontekst rasizma i nacizma.
Pa stvarno je Dylan ‘konj’, kako mu je to uopće moglo pasti na pamet? Je li lud, je li prolupao, je li u pravu Arsen Dedić kad u šali kaže da je Dylan najveći ‘diletant’?
Dylan stalno provocira
I, što je najgore, nije prvi put da provocira, Dylanova povijest puna je provokacija, i to ozbiljnih. Na njega su se ljutili mnogi, najviše publika, ali bome i kritičari. Svi su mu prigovarali i sve nas je kad-tad izdao, a on je samo želio misliti, govoriti i raditi što je htio. 
Igrom slučaja, prije tog razgovora za radio razgovarao sam i s jednim domaćim diskografom i raspravljao o istoj temi, jer oni objavljuju Dylanove ploče u Hrvatskoj i okolnim državama, pa isto razmišljaju kako objasniti nastalu situaciju? Što si misli Sony kad čuje za priču iz Francuske, gdje je Hrvatski svjetski kongres podigao tužbu protiv Dylana i protiv magazina Rolling Stone zbog uvrede i poticanja mržnje?
Priča se ozbiljno zahuktala
Aaaaaa evo su ga napokon ulovili u laži i mržnji. Priča u Francuskoj, gdje je Dylan dao intervju za njihovo izdanje Rolling Stonea, ozbiljno se zahuktala i postala vijest po svjetskim medijima. Tužbu protiv Dylana podiglo je predstavničko vijeće hrvatskih udruga i zajednice Francuske (CRICCF), ne traže odštetu nego ispriku, sve su to fini ljudi i ja ih potpuno razumijem.
Kako navodi londonski Guardian, glavni tajnik udruge Vlatko Marić kazao je kako nemaju ništa ni protiv Dylana ni protiv Rolling Stonea, ali da “Ne možete hrvatske ratne zločince izjednačiti sa svim Hrvatima“.
I tu je, naravno, u pravu, ali je jedini njihov problem što ne žive u Hrvatskoj nego u Francuskoj tj. nije to njihov problem nego naš. Ne samo zbog ovih ‘desnih’ stvari koje nam se događaju, od nogometnih utakmica i referenduma nadalje, nego bome i ovih ‘lijevih’. Mi se jednostavno nemamo kamo više okrenuti na političkoj transverzali, osim u sredinu možda? Ili prema Bobu Dylanu?
Osudite Dylana na doživotni rad u Hrvatskoj
Budimo optimisti, ili barem probajmo; najbolje bi mi bilo da je Dylan – jedan od meni najdražih – u krivu, da je lanuo to što je lanuo, da ga osude na doživotni život u Hrvatskoj i da nam mora svirati ‘never ending’ turneju par puta godišnje za nikakve novce (ako može, ja bih male koncerte u teatrima, kad već nisam otišao u Padovu prošli mjesec). To bi mu bila najbolja kazna, kad je već zakuhao cijelu priču.
A stvarno nije imao razloga. Možda je mislio na prošlost, ali pogotovo nema razloga danas kad nam teku med i mlijeko i cvatu ruže i nema govora da se u Hrvatskoj događa išta što bi potkrijepilo Dylanove tlapnje.
Kako braniti Šimunića a napadati Dylana?
Čak i ta organizacija koja djeluje kao dio Hrvatskog svjetskog kongresa bori se za pravu stvar i ljudska prava. Ne samo kad Dylan nešto krivo kaže, nego su i protestirali što je Joe Šimunić kažnjen sa 25 tisuća kuna kad je preuzeo ulogu pjesnika i pjevača i sa “Za dom – spremni” komunicirao s publikom na nogometnom koncertu. Pa su stali u njegovu obranu, jer čovjek nije mislio ništa loše, a i nema novaca. Kako bi imao kad su nam inače prazni stadioni?
Ali se zato nađe tridesetak tisuća majmuna s kojima napravi show koji svi po svijetu vide, pa stoga budimo barem ozbiljni ako već nismo optimisti.
Šimunić, Dylan i referendum su naš brand
Kod nas se događaju ozbiljni gafovi i malo je preoptimistično tumačenje da nam je najveći problem Dylan i to što je rekao. Zadnjih dana u inozemstvu smo najpoznatiji po Šimuniću, Dylanu i referendumu o braku. Ako nam kojim slučajem turisti otkažu iduće godine bit će nam Linićev proračun još i tanji od ovoga koji pokušava progurati u Saboru.
Ovaj konkretan slučaj govori da se kod nas opet zamjenjuju teze i brkaju lončići. Zapravo je paradoks i kontradikcija, ako ne i nešto treće, da prigovaraju Dylanu zbog onog što je rekao, a u isto vrijeme pokušavaju opravdati Šimunićev izlet prema autogolu i komunikaciju s narodom.
Mamić pjesnik kao Dylan
Legitimno je zagovarati vlastite opcije, lijeve ili desne, ali postoji zakon – i Ustav kako vidimo – postoji red, te zabranjeno i dozvoljeno. Problem kod nas je upravo balansiranje kako kome (i kada) paše. Uostalom, i Zdravko Mamić je prekjučer nepravomoćno oslobođen optužbe da je vrijeđao ministra obrazovanja, znanosti i sporta Željka Jovanovića, a Mamić baš i nije suptilni pjesnik poput Dylana.
Kako navodi Slobodna Dalmacija: “Prema podacima Ministarstva pravosuđa tijekom prošle godine na hrvatskim sudovima vođeno je svega pet postupaka prema optužnici za kazneno djelo povezano sa mržnjom na nacionalnoj osnovi. U tim postupcima osuđeno je šest osoba, od čega tri kaznom zatvora manjom od 12 mjeseci, a tri većom od 12 mjeseci. Svi su osuđeni na uvjetne kazne“.
Ali mi ćemo zato tužiti Dylana. Naravno da je Dylan to mogao reći i drugačije, malo nam se ulagivati. Ali znamo kako se rade intervjui. Dylan nije znanstvenik, kao što niti Šimunić i Mamić nisu povjesničari. Ali kvragu, Dylan je barem umjetnik, jedan od najznačajnijih, pa ne mora svaku metaforu objašnjavati i razvlačiti na tri dodatne rečenice pojašnjenja?
Naš problem je sadašnjost, ali Dylan za nju ne zna
To što je je rekao je metafora, možda preopćenita ili preoštra, izrečena u povijesnom kontekstu prošlosti, jer se cijeli taj segment intervjua bavi poviješću, pri čemu je bio najoštriji upravo prema Americi u kojoj živi.
Ali naš problem je sadašnjost, za koju Dylan niti ne zna. U nekom drugom kontekstu mogao je izvrijeđati Srbe a mi bi onda guštali što ne? I bilo bi nam bolje? Zato i nije problem u tome što je Bob rekao, jer on je umjetnik i može govoriti što hoće, godinama je svašta pričao i navlačio na sebe gnjev, jer to mu je poanta rada.
Bilo bi najlakše rješenje da je Dylan u krivu a mi u pravu, ali nam, nažalost, svakodnevica, pogotovo nakon tog Dylanovog intervjua, govori da baš i nije tako. Pa onda neka nas Dylan ‘pogodi’ kad već ne želimo shvatiti sami.
Dylan kao omraženi prorok
Stoga, budimo opet realni, i u tuzi ako treba; najgore je što puno toga što se kod nas danas događa daje za pravo onome što je Dylan, taj omraženi prorok, rekao u intervjuu. On je, jadan, mislio na prošlost, a mi imao problema sa sadašnjosti.
Pa onda ako već moram nekoga braniti radije neka to bude Bob koji me grijao u najtežim trenutcima, nego ovi flajpani čija se demokracija kroji i broji kako im i kada paše.
Dylanov advokat ne mora ništa više napraviti, osim pustiti časnome sudu snimku Šimunića i razdragane publike i reći – to vam je to. Bilo bi nam divno da je Dylan u krivu a mi u pravu, ali to se čini kao prejednostavno rješenje…
