Godina je 1996., internet praktički ne postoji, a kućna računala su rijetka i služe isključivo za igranje. Prvi mobiteli će se pojaviti tek za koju godinu, Domovinski rat je nedavno završio, Franjo Tuđman je živ i u odličnoj formi, Kendrick Lamar gasi devet svjećica na svojoj rođendanskoj torti, Mark Zuckerberg ide u šesti razred osnovne škole, The Fugees objavljuju “The Score”, Beck objavljuje “Odelay”, a Nick Cave “Murder Ballads”.

Godina je 1996., a dvojica domaćih repera, Target (Nenad Šimun) i General Woo (Srđan Ćuk) odlučuju raditi zajedno, odlučuju napraviti grupu. Nazivaju se Tram 11, prema tramvaju koji vozi kroz čitav Zagreb, od Črnomerca do Dubrave (tramvaj dolazi u Dubec tek četiri godine kasnije) i kreću u hip-hop avanturu koja će ih, iako oni to još ne znaju, upisati u povijest domaće glazbe kao prvoborce žanra, kao pionire, kao one od kojih je sve počelo.

Kako to već s romantičnim pričama biva, ni kod ove nisu najvažnije činjenice kojih se ipak vrijedi dotaknuti, a te činjenice kažu da se nisu Target i Woo pojavili niotkuda. Postojao je hip-hop u Hrvatskoj i prije njih, još početkom osamdesetih se pojavio takozvani ‘prvi val’ domaćih repera. Postojala je scena u Zagrebu, Rijeci i Splitu, stvari su se događale. Legendarni radijski DJ Slavin Balen pokrenuo je mnoge stvari, njegova emisija “Rap Attack” na Radiju 101 ogromnom je broju klinaca bila prvi uvid u ono što hip-hop uopće jest i što bi mogao biti, a on je i omogućio Frxu i Phat Phillieju da pokrenu emisiju “Blackout” koja je sve gurnula još malo dalje.

Muziku podržava

I tu se činjenice počinju podudarati s romantikom jer zaista nitko prije nego što se pojavio Tram 11 nije hip-hop toliko približio mainstreamu, nitko ga nije toliko učinio vidljivim širokoj publici, onoj koja ne mari za hip-hop, ako joj je uopće i do glazbe stalo.

Kada je 1997. objavljena kompilacija “Blackout Project – Project Impossible” i na njoj pjesma “Hrvatski velikani”, postalo je jasno da se zbiva nešto veliko. Tu pjesmu je bilo nemoguće izbjeći, vrtjela se stalno i svuda, postala je pravi, veliki, punkorvni hit. Hitčina. Hip-hop više nije bio svjetsko čudo, te godine je TBF objavio genijalni prvijenac “Ping-pong (Umjetnost zdravog đira)”, ali još je trebalo malo pričekati da se među širom publikom etablira kao legitiman glazbeni žanr.

Dvije godine kasnije Tram 11 objavljuju prvi album “Čovječe ne ljuti se” koji su pohvalili čak i oni glazbeni kritičari koji tada hip-hop gotovo nisu priznavali kao vid muzičkog izražavanja, a poznata je priča kako su bili iznenađeni kada je veliki Darko Glavan napisao da su mu oni “promijenili mišljenje o hip-hopu”. Pjesme s albuma su se puštale posvuda, često su gostovali i na, kada su glazbeni trendovi u pitanju, poslovično inertnoj Hrvatskoj televiziji, a o tome koliko su se odmaknuli od undergrounda i uronili u mainstream dovoljno govori podatak da su s dvije pjesme gostovali na albumu Prljavog kazališta “Dani ponosa i slave”.

Krajem 1999. objavili su “Vrućinu gradskog asfalta”, posljednji ‘pravi’ album, a tada su vrata hip-hopu u Hrvatskoj već bila ne samo odškrinuta nego i širom otvorena, u punom je smislu riječi disao punim plućima, itekako su rasturali TBF (osnovani 1990.!), Nered i Stoka, El Bahatee… Nešto kasnije su prvi album konačno sklopila i Bolesna braća koja su također već dugo bila prisutna na sceni i stvarno je cvalo tisuću cvjetova, domaći hip-hop je bio živ, zdrav i prpošan i činilo se da je pred njim itekako svijetla budućnost.

No, stvari se vrlo brzo okrenu i promijene. Woo i Target su se razišli, El Bahatee se prestao baviti glazbom, Nered i Stoka su također razdvojili puteve i pokušali ostvariti samostalne karijere s promjenjivim uspjehom, Bolesna braća su 2010. objavila gotovo nezapaženi album nakon sedmogodišnje stanke da bi onda opet nestali… U međuvremenu je eterom zavladao Edo Maajka, TBF je nastavio nizati albume, pojavio se Connect, a stigli su nam Dječaci i Kandžija, ali dojam je da se, osim tih nekoliko imena koja su imala ozbiljniji doticaj s mainstreamom, hip-hop opet povukao u underground, u svoje prirodno stanište.

I, kakva je danas situacija?

Vrijeme u kojem se odvilo ono što neki smatraju zlatnim dobom domaćeg hip-hopa odavno je prošlo i za njime ne treba žaliti. Okolnosti su se itekako promijenile, mučne i teške devedesete su završile, nulte nisu donijele prosperitet kojem smo se nadali, ali pozitivni pomaci su se ipak dogodili, svijet ide naprijed ma koliko se mi trudili biti zakopani u mjestu. Danas postoji hrpa odličnih hip-hop izvođača, od već spomenutih Kandžije i Dječaka te TBF-a koji je odavno nadrastao žanr i postao samostalna kategorija pa do onih koji su u naponu snage ili se još dokazuju kao što su High5, Kuku$ Klan, Gamacid, Tibor, Krešo Bengalka, Žuvi, Kiša metaka

Usto, povratak na scenu su, možda potaknuti baš povratničkim koncertom Tram 11, najavila Bolesna braća (album bi trebao biti objavljen do kraja godine) i Stoka koji će objaviti dugoočekivani album “Stara škola kreka iz tame u svjetlo” i odsvirati koncert u Vinategu 8. prosinca.

Zanimljivo je da se ovi povratci događaju upravo sada, kada su mlade snage življe i aktivnije nego ikad prije, pa se čini da su mladi, koji su učili i odrastali uz Tram 11, Bolesnu braću, Nereda i Stoku i ostale, sada pak njima otvorili vrata i pokazali put, onaj isti put koji su ovi sami za njih utabali još tamo davno, u vrijeme kada nisu postojali mobiteli ni Internet, a Mark Zuckerberg je išao u šesti razred osnovne škole.

Domaći hip-hop je dobro, možda je čak i odlično. Kombinacija starih, prekaljenih asova i mladih boraca fino funkcionira, donosi živost i pluralizam i može se slobodno reći da scena opet cvate. Jedino što se čeka je da neki hip-hop sastav opet ozbiljnije zagazi u mainstream. U tome treba slijediti Tram 11 koji možda nisu stvorili hip-hop u Hrvatskoj, ali su ga bez imalo dvojbe učinili privlačnim i zanimljivim širokoj slušateljskoj publici.

Nadamo se da će se to uskoro dogoditi. Vrijeme je.

Muziku podržava
Stisni