Siniša Sović (Sowas): “Populacija bendova nam stari, a ‘svježoj krvi’ se ne daje prigoda”

Bilo bi potrebno dosta vremena i prostora ne bi li se samo kratko navelo što je sve u svom glazbenom životu radio Siniša Sović.

Stariji će se, recimo, prisjetiti njegove ‘epizode’ s grupom Astrahan prije petnaestak godina, pa je sredinom 2000-ih radio s Faraway Morning, do nedavno imao sastav Sagan, a trenutno je aktualan Sowas.

Specifičnost je da su svi ti, a i drugi bendovi s kojima je radio, međusobno stilski poprilično različiti, čak bi mogli reći da su ‘dijametralne suprotnosti’ i na neki način pokazuju naturalni tijek njegove glazbene progresije. Ili kako nam je sam rekao, njegova glazbenog sazrijevanja.

Osim što je na glazbenom planu multifunkcionalna osoba, takav je i kao kompletna persona, pa je poznat i priznat kao jedan od najznačajnijih, najprofesionalnijih i najboljih fotografa sjevera Hrvatske. No o tome čemo nekom drugom prigodom na nekom drugom mjestu i nekim drugim povodom.Ovoga puta tema je glazba, aktualni bend Sowas i nedavno izašli debitatski album “Golden Veil“. U bendu su, uz Sinišu (gitara, bas), još vokali Martina Friščić i Neven Stipčić, Oliver Potočnik (saksofon), Matija Burek (bubnjevi) i Marin Kereša (synth, sampleovi), dok je jedan od osnivača, Luka Sović, zbog posla preselio u Englesku.

Ova ekipa mladih varaždinskih glazbenika studijski i uživo zvuči uistinu sjajno i pravo je osvježenje na našoj sceni koju ozbiljno zaglušuju stariji domaći i inozemni bendovi sumnjive kvalitete. Ispunjeni varaždinski klub Rogoz na promociji labuma pokazao je da glazba ovog benda naišla na ‘plodno tlo’ na domaćem terenu i predstoji nastavak koncertne priče zvane “Golden Veil”.

I dok se dobar dio naših glazbenih analitičara svojski trudi da najbolje bendove ‘regije’ ili ‘Balkana’ pronađu u daljem susjedstvu, u vlastitom nam se dvorištu nalazi masa kvalitetnih, nerijetko i boljih, a jedan od tih vrlo vjerojatno je i Sowas. No poznato je da susjedova krava uvijek daje bolje mlijeko…Siniša, Sowas je nešto bitno drugačije nego si do sada radio…
Iskreno, nemam pojma je li to nešto bitno drugačije, no ovoga puta je to nešto bez kompromisa.

Bez ograničenja …
Da, bez ograničenja, bez kompromisa, ovo sam sto posto ja. Bilo je tu nekakvih odrastanja, ti me isto znaš odavno, još od vremena Astrahana pa svih mojih, raznoraznih bendova.

Sjećaš li ih se svih?
Pa moram priznati da sjećanja polako blijede. Svirao sam ‘sve po svuda’. I to je, kako sam rekao, proces odrastanja. Krenuo sam od metala, kojeg više ne doživljavam na način na koji je to bilo prije 15 godina i ne vidim sebe više u tim ‘vodama’. Emotivno, trenutno me puno više privlače ti nekakvi trip-hop pokreti.

To ima utjecaja na debi albumu Sowasa, vjerujem…
Apsolutno. Ovoga puta sam to ja, bez kompromisa, kako smo rekli.

I ne samo ti. Posebnost je i bend s više pjevača, pjevačica je tu, instrumentalne kulise su potpuno drugačije.
Da, apsolutno. Potpuno je sve drugačije. Mislim, da nisam naišao na tu cijelu priču, koju imaju Martina i Neven, koji su izuzetni vokali, ne bi sve to skupa dobilo konture koje sada ima. Po meni, recimo, dogodilo se to da na varaždinskoj sceni imamo vrhunske mlade glazbenike koji mogu moje ideje, koje su cijelo vrijeme ‘čučale’ negdje u ormaru, jasno predstaviti publici.

Kad si spomenuo varaždinsku scenu, poznato je da je izuzetno moćna i kvalitetna baza i glazbenika i publike. U čemu je problem da se ne može sve to skupa ‘probiti’ ? Bilo je i u prošlosti dobrih bendova, nekako krene, ali onda se stane.
Mislim, recimo, da smo mi u Varaždinu, pa i u cijeloj regiji, jednostavno ‘tutleki’. Mislim da nemam prodornost da dođemo negdje na veću razinu.

Dođe se na pola puta …
Da, tako nekako. Otprilike dođemo, recimo, do Zeline i onda kao da se ‘useremo u gaće’. Sve glavne stvari događaju se u Zagrebu. Dobro poznajem zagrebačku scenu i mislim da ima puno loših bendova koji su uspjeli napraviti nešto, mislim u tim nekim underground okvirima, a puno su lošiji od nekih iz Varaždina. Recimo, Rijeka je tu rijetki decentralizirani grad koji uspjeva.

Čija scena ne ovisi o Zagrebu…
Da, oni imaju taj svoj nekakav ‘svemir’. Svi ostali gradovi debelo ‘kaskaju’ za Zagrebom i Rijekom. Čak i Split, pogotovo na rock sceni. Uspije se puno toga ‘isfurati’ u popularnoj glazbi, ali dalje od toga malo, skoro ništa. Osim recimo TBF-a, koji je izrastao u veliko i značajno ime iz te nekakve alternativne, underground scene. Ovo ostalo gotovo pa isključivo Rijeka i Zagreb.

Da se vratimo malo na ovu tvoju, varaždinsku priču. Sowas je, bez ljutnje, uglavnom nepoznati bend.
Ma ne, ne ljutim se, pa nepoznati smo.

Ajmo ga onda malo približiti publici…
Sowas bih opisao kao nekakav ‘electro alternative bend’ koji već godinama pokušava spojiti elektroniku s ‘pravim’, živim instrumentima.

Rockerskim?
Da, rockerskim. Što su dva nespojiva svijeta. Doduše, to mnogi govore kod nas u Hrvatskoj, no mi koji malo bolje pratimo glazbu, znamo da je to itekako spojivo i da vani to ljudi rade već godinama. Recimo, meni je zanimljivo dok neki recenzenti u Hrvatskoj o Sowasu pričaju kao ‘nešto moderno i novo’. Ja to ne bih nazvao niti moderno niti novo, samo naše uši ‘idu’ malo i preko granice, nisu samo u tim nekim lokalnim okvirima, pa je to nekome ko sluša samo našu scenu nešto novo i alternativno.

Možda moderno za ovu mikrolokaciju, ali ako idemo u neku širinu onda je drukčije. Možda da spomeneš neke bendove koji su ti inspiracija, s kojima bi povezao glazbu Sowasa.
Pod broj jedan, definitivno bend ‘na kojem’ sam odrastao, Pink Floyd. To je jedan stariji bend, meni broj jedan. E, onda na njih bih nadovezao moderne bendove, koji isto tako već godinama nisu moderni, Massive Attack i Nine Inch Nails i svi ti nekakvi bendovi koji spajaju elektroniku sa svirkom uživo.

Izlaze iz nekih tipiziranih, određenih glazbenih granica…
Pa, da, tako nešto. A i bendovi koje sam nabrojao ujedno su i začetnici nekih glazbenih stilova, okosnice tih nekih glazbenih grana koje jednostavno treba poštivati.

A Pink Floyd su definitivno jedni iz te kategorije.
A Pink Floyd su – Pink Floyd.

Čitao sam negdje da su sedamdesete najgore razdoblje u povijesti glazbe ili tako nešto. Slučajno su i Pink Floyd dio sedamdesetih, doduše, počeli u šezdesetima …
Da… mislim, to puno govori o kritičarima ovog vremena.

Meni kao starom rockeru je drago kad vi mladi glazbenici crpite inspiraciju od takvih bendova. To što i još danas ljudi u njima nalaze inspiraciju je i dokaz njihove širine, stvarno nisu bili ograničeni.
Da, apsolutno. No nisam odrastao samo na Pink Floyd. Bili su tu i Led Zeppelin, The Doors, cijela plejada starijih glazbenika koji su sviam donijeli inspiraciju, pa The Beatles, da ne pričam ko papiga, poput svih koji nabrajaju te bendove.

Ali s druge strane, to su činjenice, to jesu najznačajniji bendovi i nitko to ne može osporiti.
Tako je, to su činjenice, bendovi koji su ‘udarili’ temelje toj ranoj rockerskoj sceni i da nije bilo njih, ne bi sada tu bilo niti nas. Pretpostavljam.

Grupa Sowas je zanimljive postave. Dva pjevača…
Da, dva pjevača, Martina i Neven, odlaskom mog brata Luke, koji je zaslužan za ime Sowas, došao je Marin iz nuArsa, majstor klavijatura i sampleova koji je donio širinu u tu našu priču, a bubnjar je Matija, koji svira i u Jam Ritual, te saksofonista Oliver koji je za koncertne nastupe donio drukčiji ‘groove’.

I dinamiku u određenim segmentima…
Da i dinamiku, jer je totalno drugačiji od svih ostalih instrumenata koje koristimo, a i Oliver je izvrstan saksofonista.

Znači Luka je zaslužan za ime?
Da, iako, obadva smo pokrenuli bend. On je zbog ekonomskih prilika morao otići u Englesku. Navodno nam tamo, barem tako kaže, ‘priprema teren’ da idemo na neku turnejicu. Držimo ga za riječ. Stvarno, radi u Manchesteru i tamo usput ‘širi mrežu’ po tamošnjim klubovima, dostavlja CD-e… Tamo je to puno lakše, svaki i najmanji gradić ima pub u kojem svira ‘kućni bend’, a i ekonomski je bolje pa ljudima nije problem podržati scenu.

Cijelu tu priču treba dobro pripremiti prije nastupa. Jeste li tipičan ‘garažni’ bend, što se tiče proba?
Nismo tipični garažni, više smo ‘tavanski’ bend. Sviramo na tavanu, a točnu lokaciju ne smijemo otkriti jer smo ilegalno na tavanu (smijeh). A što se tiče svirki, teško je bendovima u Varaždinu jer nema previše prostora za svirku. U biti, ne da nema, nego ima jako malo. Do sada smo bili u Puščinama, u studiju od Horvata, koji nas je ugostio godinu dana gdje smo radili i svirali, a tamo smo i snimali vokalne dijelove albuma. A tu se snalazimo kako znamo.

Tradicionalno, rockerski život…
Tako, tradicionalno rockerski.

Iako ste mladi bend, s ne puno staža, imate nešto iskustva. Ako se ne varam, nedavno ste svirali uz more, turneja po gradovima koji imaju spomenik Grguru Ninskom?
Da, svirali smo na glavnom trgu u Ninu i moram priznati da je bilo zanimljivo gledati strance koji su ‘blijedo’ gledali šta se to događa. A i zanimljivo je bilo nama svirati na jednom gradskom trgu. Svirali smo i na glavnoj pozornici Špancirfesta gdje smo dobro primljeni iako je bilo malo ljudi.

Da, nažalost, kod općenito nas nema tog dijela glazbene kulture da se dođu pogledati predgrupe.
Apsolutno.

Imate neku posebnost kod nastupa uživo u odnosu na studijske snimke pjesama?
Za razliku od originalnih snimaka, koje su po 4,5 ili 6 minuta, na koncertnim izvedbama, zbog saksofona, sampleova i svih tih isntrumenata, da pokažemo koja je to raskoš, proširimo live nastup za 15-ak minuta.

Ima li novih svirki u planu? Osim Engleske…
Da, osim Engleske. Jako rado bi svirali po manjim sredinama. Ponudili smo se nekim gradovima, ali jednostavno i te neke udruge mladih i drugi koji organiziraju koncerte uglavnom preferiraju gitara/bas/bubanj, i čim čuju sample baš im se ne sviđa. Pa smo zato orijentirani uglavnom na veće gradove koje smo spomenuli.

Tamo gdje ima publike?
Pa da, tamo gdje ima publike. I da, moram spomenuti da je veliki interes za takve svirke u Sloveniji. Ima dosta zainteresiranih klubova, recimo Metelkova u Ljubljani, to mjesto ne smijemo zaobići na promociji albuma, a tu su svirke i u Austriji. Graz, Beč…

Veliki svjetski i europski festivali koriste prigode da promoviraju svoje bendova. Odeš na festival u Austriju tamo masa austrijskih bendova, u Njemačkoj njemačkih, u Sloveniji slovenskih… Zašto se to, recimo, ne događa na Špancirfestu? Ipak je to prigoda da se promoviraju lokalni bendovi.
Ne bih rekao da je to problem samo u Varaždinu, problem je to i u Zagrebu. Na jedan INmusic festival je jako teško ‘uletjeti’.

Da, to sam htio reći u nastavku.. Nije baš logično da se naši bendovi moraju natjecati da bi sudjelovali na našim festivalima.
Meni to isto nije logično.

Ko će dobiti više lajkova, ko će imati više fanova, taj će nastupiti. Nije li, recimo, kad smo kod nas, jedan Špancirfest ili INmusic festival prigoda da svaki dan kroz prva tri ili četiri nastupa pruži prigoda našim bendovima, kojih definitivno ima?
Apsolutno. Samo mislim da organizatori na samom startu ne razmišljaju o tome, nego im je na prvom mjestu profit.

Imaju li uopće organizatori ljude koji bi o tome razmišljali? Da bi, recimo, bend iz Varaždina u Varaždinu doveo stotinjak ljudi koji bi, u konačnici, donijeli i profit…
Da, ali, ako gledamo Varaždin, tu su ulaznice 70, pa i 100 kuna, i ako netko bude htio gledati varaždinski bend sigurno ne bude dao 70 kuna, jer ljudima je teško dati i 15 kuna. Tako da, po meni, ne bih rekao da je u pitanju samo ekonomska situacija. To je i kultura izlaženja na koncerte.

To se slažem. Ljudi imaju kojekakvu modernu aparaturu, troše stotine kuna na često nepotrebne razgovore, a puno je dati 70 kuna za koncert. Ne znam je li i to previše, samim time jer se za te novce uglavnom mogu vidjeti tri ili više benda.
Pa da. A ima i još jedan veliki problem u tome svemu skupa u ovako manjim sredinama kakva je varaždinska i taj nekakav jal. Ako radiš nešto kvalitetnije i u nekakvom si zamahu, ignoriraju te iz zavisti.

Domaći ne smije uspjeti.
Da, znaš kako se kaže – “Nitko nije prorok u svome selu”. Više bi nam ljudi moglo doći na koncert u Zagrebu ili recimo, Karlovcu, koji je sličnih gabarita našima, nego u Varaždinu.

Šteta da je tako. Alternativni bendovi su kultura Varaždina. Desetljećima je tako.
To sigurno.

Tvoj prijedlog da se promijeni odnos prema domaćim bendovima, da na domaćim festivalima svira što više domaćih bendova …
Pa gledaj, mislim samo jednu stvar. Veliki naši festivali poput INmusic ili Špancirfesta i slični, kojih ima u Hrvatskoj, fala Bogu, mislim da produkcija postoji. Jedini je problem u glavama. Da se bendovima koji dođu svirati, da im se namire barem troškovi putovanja što i nije neki problem, s obzirom da znamo i sami koliko koštaju veliki bendovi i da je to ‘kap u moru’. Da se recimo u pet ili u tri sata popodne stavljaju neki hrvatski bendovi. Mislim da bi to bila jako dobra stvar za sve.

Da, u konačnici, prve bendove ne gleda puno ljudi, ali ako bude 20-30, idući puta će ih vidjeti možda i veći broj.
Moram reći još jednu stvar, a ta je da sigurno mora postojati nekakav ‘filter kvalitete’ u tom cijelom procesu. Ne može baš svatko nastupiti.

Ali i kroz te nastupe se ‘isfiltrira’. Moraš nekoga čuti i vidjeti da bi znao jel’ dobar ili loš…
Tako je. A moramo znati i da bendovi općenito misle za sebe da su jako dobri. Svatko za sebe misli da je ‘biser’, ali ne funkcionira to baš tako. Jednostavno, treba to filtrirati kroz neke procese.

Mislim da je ovo o čemu pričamo jedan dobar proces filtracije. Da se u tih desetak dana koliko traje festival kod nas svakog dana da prigoda trima bendovima da sviraju, i nakon toga, iz te priče vjerujem da će izaći tri za koje će se čuti iduće godine ili na Španciru na većoj pozornici ili van Varaždina.
Upravo zbog toga jer se tako nešto ne omogućava mladim bendovima, dolazimo do situacije da imamo jako ‘stare’ bendove. Kako nam stari cjelokupna populacija stanovništva, mislim da nam tako stari i populacija bendova. Bendovi su sve stariji. Mi tu imamo, recimo Hladno pivo, koje je već ‘izlizano’. I ‘Prljavci’ i Parni valjak… Ajde, tu su nekakvi bendovi tipa Elemental i TBF ‘uletjeli’, ali i to je već staro 15-ak godina. Ne postoji ‘svježe krvi’, mladih bendova. Je li to bilo zbog krize pa izdavačke kuće jednostavno nisu ulagale u mlade?

To sigurno nisu, ili barem ne dovoljno…
Tako da imamo puno starijih bendova koji već ‘i Bogu i vragu’ idu na jetra i koliko slušam, recimo, reakcije publike dok sviraju u Varaždinu na Španciru “pa zar opet Majke, pa zar opet Urban”. Ali, s druge strane, nemaš drugih. Ima tih nekih deset bendova koje vrtimo u krug i koga da se dovede? Ove ‘kuruze’ i glazbu nižih rangova, da to tako nazovem, ‘za mase’, koja mislim da prolazi jako dobro zbog toga jer izgleda da stalno imaju nove za koje niti ne znam, ne pratim je, ali kao da stalno nešto novo dolazi. Vrlo vjerojatno jer takva scena postoji, jer se to traži. Sad se mi trebamo pitati kao društvo zašto se to traži. Zašto se ne traži jedan dobar rockerski bend. Evo, recimo, Jam Ritual, mladi dečki, sviraju jako dobro.

Koliko čujem, imaju novi singl, novi videospot…
I ja se nadam da se kreću u nekom dobrom smjeru. Oni koji mogu imati utjecaj na scenu, trebali bi malo razmisliti i pokušati ju pokrenuti.

To bi se trebala zavrtjeti cijela priča. Čini mi se da kod nas niti mediji to ne prate adekvatno…
Ne prate, to je sigurno.

A to je prva stepenica. Zna se da se ono što nije napisano i pročitano nije se dogodilo…
A ne znam, možda da se i mi svučemo poput nekih. Izgleda da urednike mainstream medija jako ‘pale’ nekakve te genitalije. Mislim da je to jedini smjer da bi se došlo do medija. Jer, recimo, mi imamo ‘Sizifov posao’. Svaki puta šaljem informacije svim medijima i sam se sebi nasmijem dok stisnem ‘send’ jer znam da će to otići direktno u koš za smeće.