Očekivali smo barem nešto više osim šture PR-ovske izjave za javnost nakon što su se razišli Machine Head i basist Adam Duce.
Nije trebalo čekati nekakve intervjue i medijska nagađanja na rubu žutila, jer frontman Robb Flynn još uvijek održava dobru vezu s fanovima preko službene stranice i svojeg dnevnika. Više-manje, poručio je da je bend zamolio Adama da ode, jer je jasno da dušom već 10 godina nije član Machine Heada. Probajmo pobrojati njegove osnovne misli:
“Bio sretan ili tužan – obećao sam da ću vam pisati barem jednom tjedno. 11. veljače 2013. bio je datum kada smo dali otkaz Adamu. Nakon 21 godine zajedno, morao sam mu to reći u lice. Svi smo mu to rekli – Dave, Phil, Joseph (naš menadžer). Jednostavno više nismo mogli biti u bendu s njim. Da se to nije dogodilo, raspali bi se kao bend. Već dugo se spremalo, jer Adam je otišao iz benda prije cijelog desetljeća. Samo se nije potrudio da nam to izravno kaže. Iako smo znali…
Znam što mislite, ali biti u bendu je jako teško! 80% vremena vas ubija, a preostalih 20% vremena je, nadajmo se, toliko dobro da sve nadoknadi. Može biti najbolji posao na svijetu, a može biti i najteži. Ali dok niste u tome preko 20 godine nemate pojma! Mislite da znate, ali nemate pojma! Svi oko vas misle da mogu bolje, nekad vas okreću jedne protiv drugih, kada je sve dobro onda uzimaju zasluge za to i odjednom su vam veliki prijatelji. Na pozornici sve mora funkcionirati i činiti se da je dobro. Ali jednostavno – nije!
Adam nije sretan već jako dugo. Ali, kako otići? Za Adam sve je ili pobjeda ili poraz. Ili genijalno ili ultimativno loše. Nema sredine. Možda to zvuči dobro u intervjuima ili u filmu s Johnom Wayneom koji se odvije u 90 minuta, ali stvarni život nije takav. Posebno ne u Machine Headu. U takvom bendu nema ni ogromnih pobjeda niti ogromnih poraza. Postoje uspjesi i postoji – bit će bolje. Moramo funkcnionirati u gornjoj polovici toga.
Adam to ipak nije mogao tako gledati. Iskreno – bilo mu je dosta svega! Turneja, snimanja, vježbanja, dizajniranja covera. Dosta mu je bilo ‘igrati za ekipu a nikada ne primiti loptu’. Dosta mu je bilo što nikada nismo postali ogromni. Dosta mu je bili mariti o bilo čemu… I ne krivim ga – teško je zadržati strast. Ali on jednostavno nikada nije htio otići sam, iako smo mi to htjeli. Valjda mu se odlazak činio kao jedan poraz.
Ne znam što više reći. Nemam neki motivacijski citati niti mislim drobiti kako će sve biti u redu. Zašto? Zato što je sve skupa odvratno! Jebeno odvratno za sve. Puno odvratnije nego što možete zamisliti. Odvratno olakšanje…”
