Prljavo kazalište sviralo je 22. prosinca u beogradskoj Areni, prvi put nakon 26 godina. Odsviralo je i pjesmu “Mojoj majci”, tj. “Ružu hrvatsku” i pobralo pljesak petnaestak tisuća ljudi u dvorani.
Uzmemo li u obzir da je Kazalište jedan od ‘najhrvatskijih’ bendova, što god to kome i koliko značilo, mnogi su imali sumnje prema odlasku u Beodrag. Namjerni tipfeler, Beograd je dragi grad, a i ovom prilikom je to pokazao.
Parafrazirajmo Arsena Dedića, od prošle subote Prljavo kazalište i Beograd vole se javno. To jest dozvoljeno. Bili su u Beogradu i drugi, svi mogući, ali ovo je jedna od onih priča koja dobije suvišne sastojke. Kulturni ljudi to najčešće pretvore u sasvim normalnu stvar, recimo odličan koncert gdje publika i izvođač uživaju, ali nije svima sve tako jednostavno. Je li baš i tako komplicirano kako bi neki htjeli?
Danas je valjda (valjda) svima jasno da su priče o stigmatiziranju pop-glazbe glupost. Pa INA je – pardon MOL, što nam dovoljno govori kako su nas ‘dragi naši’ preveli žedne preko nafte – trgovala sa srbijanskim tvrtkama i u vrijeme rata, a svi kulturnjaci zbrojeni zajedno, koncerti, tribine i predstave male su bebe spram javnih i tajnih međudržavnih dogovora.
Kaže i laže
I mala djeca znaju kako se trgovalo u vrijeme rata, politički, teritorijima i u naturi. Ljuti neprijatelji i najveći Hrvati i Srbi bili su najbolji prijatelji kad su sjeli za stol (i danas veliki Hrvati najviše vole najžešći srpski turbo-folk), ali glazba je, a pogotovo rock glazba, anatemizirana do krajnjih granica.
Da ga jebeš čini se da se sve uvijek slomi na muzičarima, glumcima, umjetnicima, javnim osobama raznih fela. To što kaže političar izgleda nitko ne uzima za ozbiljno; ne vjeruju mu niti kad kaže a nakon 10-15- godina često ispadne da laže. Ali kad glazbenik pomisli nešto, tu već ima problema. Njihov delikt je puno veći, ne verbalni, ne mora ni reći.
‘Naši’ i ‘njihovi’
Na stranu ukusi i priče o tome koji bend volite a koji ne, na svakodnevnoj razini postoje neki ljudi, neki bendovi, skoro kao metafore preko kojih se prelama čitava situacija.
Tko je što rekao, ili otpjevao, koji su ‘naši’ a koji ‘njihovi’, tko smije ići simo-tamo a tko ne? I zašto ne? I koliko je njih imalo ozbiljnih problema kod kuće što su se usudili svirati, ‘javno djelovati’ u Beogradu ili Zagrebu? Bolje ne spominjati. Glazbenicima se ne gleda kroz prste, još su pod ‘rendgenom’ a i liječnici su se specijalizirali, i tu i tamo.
Jebeš mir u takvoj kući
Do te mjere da mnogi odavde koji bi otišli svirati u Beograd, ili obrnuto, to ne naprave zbog ‘mira u kući’. Ali jebeš takvu kuću gdje te ukućani vole samo ako im govoriš što hoće čuti i praviš se da ne misliš.
Sjećam se kako su Električni orgazam i Partibrejkersi imali problema s prolaskom kroz Bajakovo i s hrvatskim ‘čistačima duha’ i higijeničarima zaduženima za izdavanje radnih dozvola, a za Gileta i Caneta se baš ne može reći da su nešto krivo napravili.
Naravno da se svira radi novaca, ali i radi činjenice da ima publike koja zna tvoje pjesme, pjeva ih privatno i hoće ih čuti uživo. Jel se smije probati javno? Ne jednom sam šetao po Knez Mihajlovoj i čuo više hrvatskih nego srbijanskih izvođača sa zvučnika.
“Mojoj majci” pjesma je koja je mnogima i s jedne i druge strane bila dokazom nacionalne legitimacije, iako se radilo o vrlo privatnoj pjesmi, I sad se kod nekih postavila kao mogući problem na koncertu Kazališta u Beogradu, međutim krivo.
Neobična ljubavna pjesma
Budimo realni i tražimo moguće, razloga nije bilo. Pjesma koju je Houra napisao 1986. preminuloj majci i metaforički ju postavio na mjesto ‘zadnje ruže hrvatske’, najljubavnija je od svih ljubavnih pjesama. Mada nije baš ‘obična ljubavna pjesma’. Više razloga da se bune imali bi U2 kojima su maznuli sličan aranžman nego Beograđani.
Što je najbolje, i u ostalim Hourinim pjesmama koje su poslije toga nastale i direktno govorile o Hrvatskoj (“Lupi petama”, “Moj dom je Hrvatska”) u tekstovima se govorilo o onima poštenima koji su rekli ‘sve’ za Hrvatsku i pritom najebali. Da ne spominjemo “Sretan Božić gladna djeco”, “Laku noć tebi Zagrebe”, “Dođi sada Gospode” i ostale, gdje su vile na Tuškancu figurirale kao dokazi boljeg života – ne iz TV serije nego stvarnog – koji su si mnogi priuštili na račun omiljene Hrvatske.
Estrada i nafta
Druga je činjenica da su Hladno pivo, TBF, Edo Maajka, Elemental i drugi koji su došli kasnije bili radikalniji i žešći u žigosanju opake hrvatske stvarnosti koja nas je dovela tu gdje jesmo. No, usprkos doze simpatičnosti masovnoj publici koja je Kazalištu uvijek bila ‘must’ i uteg oko noge, i nakon ‘režećeg’ prvog albuma znali su pljunuti istinu u oči domaće stvarnosti.
Gdje naći bolje potvrde te činjenice da su ispustili iz ruku poziciju svehrvatskih narodnih tribuna koja im se nudila i dobrovoljno je prepustili Thompsonu i sličnima koji su objeručke zajahali na tom valu? S druge strane, čak je i Severina primjer shita koji je isplivao na površinu i naizgled benigno jaše na valu lukrativnog ‘zbližavanja’ naroda i narodnosti, na koji neki ne bi smjeli ni pomisliti. Ali estrada i nafta kod nas nikad nisu imali probleme kao rock glazba.
HH kao XX
Imao sam prilike puno puta posjetiti Beograd, kao i mnogi drugi – s automobilima zagrebačkih tablica dakako – i odlično se provesti. No, stavimo na stranu sve privatne ekskurzije i drage prijatelje, ajmo gledati profesionalno.
U Domu omladine 2006. sam imao promociju knjige “Fantom slobode” o Branimiru Štuliću, dao desetak intervjua televizijama, radijima i novinama u dva dana, bila je puna dvorana i nitko nije imao problema što im je u gostima Hrvoje Horvat.
Jednu krivu riječ nisam čuo, tetošili su me ko svojega prije nego je Severina postala njihova. Od tada sam se počeo zajebavati i govoriti da ću se potpisivati s XX a ne HH. Kad su nakon toga neki beogradski autori imali promocije svojih knjiga u Zagrebu, i to prilično značajnih i dobrih, bilo mi je neugodno da je među dvadesetak posjetitelja na promocijama bilo bar petnaest prijatelja. Toliko o otvorenosti društva.
Idioti tu i tamo
Stoga je i pitanje kako će proći Kazalište u beogradskoj Areni bilo suvišno, usprkos ljetošnje promjene vlasti u Srbiji i nedavnih haških presuda. Kao što smo se puno puta uvjerili idiota ima i tu i tamo, ima ima, ali tiha većina ipak se nekako progura.
Veći problem imali su neki tamošnji ljudi iz javnog sektora kako će opravdati da su bili na koncertu Prljavog kazališta dežurnim kritičarima. Jedan od njih je i Petar Peca Popović, novinar i publicist čiju kolumnu u beogradskom Blicu treba pročitati kao predložak, jer bi i kod nas neki mogli napisati slično…
