Tom Jones
Reći da u 77. godini života Tom Jones doživljava svoju drugu mladost naprosto nije fer, on je drugu mladost doživio krajem osamdesetih (kad je obradio Princeov “Kiss”) i u devedesetima, a njegov posljednji koncert u pulskoj Areni (prethodno je nastupio 2012.) je potvrdio da je riječ o maloj školici za sve koji žele pjevati na sceni. Naprosto, ničeg nije nedostajalo. U redu, nije izveo “She’s A Lady” ni “Elvis Presley Blues”, no u stominutnom koncertu je bilo jako teško tražiti bilo kakve zamjerke.
Žestoki oštri zvukovi cvilećih gitara u 21:20 sugerirali su da na scenu stižu Jack White, Angus Young ili neki drugi, krvožedni i bijesni blues-rock gitarist. Uvod se pretvorio u “Burning Hell” koja zvuči upravo tako – razuzdano i željno sladostrašća. Naredna “Run On”, koja je poznata i pod imenom “God’s Gonna Cut You Down”, boogie je na kojem bi mu i ZZ Top mogao pozavidjeti. Jedinu grešku je donijela pjesma treća po redu, iz pera Randyja Newmana i to u naslovu “Mama Told Me Not To Come”. Naime, rado bi Jonesa vidjele ne samo majke, nego i bake, a ni djedovi i očevi ne bi bili protiv.
Tom Jones ne živi na staroj slavi, značajan dio set-liste zauzimaju pjesme s albuma “Praise & Blame”, “Spirit In the Room” i “Long Lost Suitcase”, koji su izdani u 2010., 2012. i 2015. Iako često prigovaramo protiv razgolićenih zvjezdica, kod Toma Jonesa sam bio iz drugih razloga zabrinut. Naime, vani je bilo plus 58, a gospodin Jones na scenu dolazi u odijelu, s košuljom i sakoom dugih rukava. A Jones još mora trpjeti i reflektore. Kad sve zbrojimo, Jones je na scenu slobodno mogao donijeti tavu i uz minimalno topline sebi i drugima ispeći jaja na oko. Umjesto toga, Tom je odlučio okupljenima dati koncert kojeg će se dugo sjećati. Kako je to postigao? Trikovi? Nema ih, glas nepoderiv poput starih Mercedesa, moćne pjesme, jak prateći bend, pametno složena set lista, gospodsko komuniciranje s publikom, ne bez doze seksepila, no to nije ocvalo podilaženje nego znanje “starog lisca”.
Jonesove izvedbe “Didn’t it Rain” i “Lord Help” donijele su još autentičnih tumačenja američkog gospela. Zvučao je poput čovjeka koji pripovijeda svoj život, mirno svodeći račune jedan na drugi i pritom itekako misli na druge oko sebe. Puhačima potpomognuta tužaljka “Did Trouble Me” smirila je tempo koncerta i dodala dozu uznositosti kakve ima na katartičnim bogoslužjima. Tom Jones je pop-pjevač, odnosno svećenik pjevač, čovjek istovremeno izvodi duhovnu i pop-muziku.
Nakon spiritualnih zadovoljstava idu tjelesna, tako da je poslije male duhovne obnove publika s još većim oduševljenjem dočekala “Sex Bomb”. Okupljenima nije bila mrska ni “Delilah” s dozom južnjačke gotike i tex mexa, kao ni mračna “Soul of a Man”, Cohenova minimalistička “Tower of Song” ili zimzeleni Jonesov hit iz šezdesetih “Green Grass of Home”. “What’s New, Pussycat” i “It’s Not Unusual” predstavljeni su u pomalo mediteranskom štihu, što je bila potrebna promjena u odnosu na dotadašnje žanrovske smjernice u set-listi. S “If I Only Knew” pozvao je publiku da pleše (što stvarno nije bilo teško učiniti, s obzirom na ritam dotične stvari), a “I Wish You Would” bio je završetak regularnog dijela i pečaćenje slavlja rocka, bluesa, gospela i popa.
A bis? Bis je donio “Kiss” – posvetu Princeu, a koncert je završio u velikom stilu sa “Strange Things Happen”. Čini se da je Jones bio oduševljen publikom i da su te emocije bile obostrane.
