Taj omamljujući svijet u koji nas je uvukao Sigur Rós…

    1352

    Sigur Rós

    220Kn - 270Kn
    Datum i vrijeme: Petak, 20.10.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Dom sportova – mala dvorana Zagreb , Trg Krešimira Ćosića 11

    Fanovi Sigur Rósa u Hrvatskoj napokon su mogli poslušati ovaj post-rock bend, jedan od dvajunajznačajnijih islandskih izvoznih glazbenih imena, na domaćem terenu u Maloj dvorani Doma sportova. Iako za njih kažu da ih mediji maze, broj posjetitelja u dvorani mogao je biti veći. Ali nije.

    A razlog tome je što Sigur Rós, uz činjenicu da od sredine rujna nastupaju gotovo svaki dan u nekom od europskih gradova, ima specifičnu bazu fanova zbog svojeg glazbenog izričaja. On u sebi sjedinjuje elemente ambijentalne, minimalističke, metalske, eksperimentalne i klasične glazbe. Takvo što treba znati slušati otvorenog uma i osjećaja za glazbu. Takvo što također treba i znati odsvirati s mjerom zbog onih manje strpljivih slušatelja.

    foto: Marko Šolić

    Na scenu su ušli s kojom minutom zakašnjenja uz zvukove pjesme naziva Rijeka, to jest “Á” koja zbog melodije toka rijeke odlično odgovara pjesmi za uvod. Jónsijev eteričan glas preselio nas je na maglovita islandska prostranstva dok su instrumentalni dijelovi usmjeravali našu pažnju na pojedinosti u tom zamišljenom krajoliku. Slijedila je zavodljiva “Ekki Múkk” koja je zaokruživala publiku poput sirenskog zova hvatajući nas lagano u svoju slojevitu melodijsku čaroliju temeljenu na ponavljanju zvonkih i panovskih elemenata koji su se izmjenjivali od zvučnika do zvučnika dok smo svjedočili glazbenoj igri.

    Muziku podržava

    S “Glósóli” su se maglovita isparavanja izmaknula sunčevom sjaju, što je naravno potvrđeno ne samo nazivom pjesme nego i samouvjerenom ritmikom instrumenata koja je slijedila Jónsijev pjev. Pjesma je to u kojoj se prema njezinom kraju ubrzava ritam i dodaju slojevi melodije koji kontrastiraju u finišu. “E-Bow”, pjevana na volenskoj, polako nas je opet odvlačila u mračne distorzične predjele preispitivanja i pročišćenja, u koje smo se zaputili pustivši glazbenicima da nas vode bez zadrške do mjesta s bubnjarskim dionicama sa zvoncima u završnici pjesme koje su nam nudile vjeru u novo i bolje, zavaravajući nas jer je uslijedio gitarski jednotonski kraj.

    foto: Samir Cerić Kovačević

    Na nju se nadovezala “Dauðalagið”, volenska pjesma za mrtve koja počinje tonom ravne linije života s bolničkog aparata, tjerajući nas da se zapitamo gdje smo to došli putujući i tugujući sa sigurovcima te se potom dižući kroz povisivanje pjevnog tona potcrtanog distorzijom i njenim naglim prekidom da bi se pjesma ugasila kroz vokal. “Fljótavík”, islandski nacionalni park, mjesto je na koje smo potom odvedeni klavirskim stepenicama vodeći nas vilenjačkom Jónsijevom magijom.

    “Niður” nas je svojom ponavljajućom melodijom uvjerio da i ‘dolje’ u magičnom svijetu može biti podjednako lijepo. Repetitivne melodijske sekvence pak u pjesmi “Varða” polako su prekrivale prostor sugestijom povratka na začudna mjesta s početka koncertnog putovanja da bi nas potom primirile klavirskim zvukovima.

    Slijedila je pauza, a nakon nje drugi dio seta koji su počeli skriveni iza scenskog zastora. Polagani početak njihove novije pjesme “Óveður” bio je zavaravajući jer se vrlo brzo pretvorio u šamaranje zvukovnih receptora prodornim i reskim električnim praskovima. Nakon nje slijedila je “Sæglópur”, pjesma o izgubljenom morepolovcu, tijekom koje su izašli ispred zavjese. Riječ je o pjesmi s najvećom primjesom pop elemenata u odnosu na ostale izvedene koja je napravila preokret u dinamici koncerta.

    foto: Danko Crnković

    “Ný Batterí” je jedna od njihovih starijih i najpoznatijih pjesama koja ima dugi intro da bi se preko perkusija i vokala oblikovala u moćni rock i razlijala u svaki kutak koncertnog prostora prisiljavajući da ga udišemo punim plućima bez zadrške. Još jedna spora, dominantno klavirsko pjevna “Vaka”, primarno akustična, nosi u svojoj osnovi obećanje i nadu.

    U sjećanju je ostao impresivni Jónsijev falseto iz “Festivala” koji je tijekom izvedbe izazvao ovacije publike da bi se potom pjesma razvila u nadnaravnu ekstazu brzog ritma pod kojim je snažna žičana igra potencirala ritam i kontrastirala povremenim pjevačevim sekvencama, izazvavši podulje opće oduševljenje publike. Nakon njega slijedio je teški distorzirani i primarno ritmični “Kveikur” koji je zbog svoje prirode prekrio slabost u Jónsijevoj pjevanoj dionici, za pretpostaviti je uzrokovanoj težinom vokalne izvedbe prethodne pjesme i činjenicom da nastupaju već duže vrijeme iz dana u dan.

    foto: Saša Huzjak

    Nakon kraćeg pjevačevog obraćanja publici, slijedila je posljednja pjesma, “Popplagið”. Obzirom na svoju strukturu, počinje polako, a završava glazbenim klimaksom, njome redovito završavaju koncerte.

    Tijekom koncerta bend je bio uglavnom statičan, pa je zanimljiva dopuna bila i video i laserska mizanscena, no glazba koju su odašiljali uvukla se u svaki kut dvorane, u svaki zakutak ušiju, poru na koži. Bilo je to svojevrsna glazbena kupka koju je trebalo dočekati.

    Svi fanovi Sigur Rósa bili su i više nego zadovoljni koncertom što se vidjelo po dugotrajnom i opetovanom pljesku kakav se inače viđa na koncertima ozbiljne, klasične glazbe. To je i način na koji se oni prije svega slušaju, nebitno je kako se pjesme zovu, imaju li neku moć prenesenog značenja. Jer sve se svodi kako naši glazbeni receptori sebi protumače ono što smo čuli, koliko smo se imali volje ili mogli angažirati kroz slušanje.

    Muziku podržava
    Stisni