“Evo ga, to, frajeru, hvala ti puno“, bila je reakcija nepoznatog muškarca uredne macho vanjštine na uvodne Eltonove taktove antimacho (rekli bismo pičkaste) pjesme “Sorry Seems To Be The Hardest Word“, koja je sudeći po reakciji publike požnjela najviše oduševljenja u gledalištu pulske Arene, 8. srpnja u večernjim satima.
Ova sličica možda najbolje pokazuje koliko je Elton John svojom
izvedbom u stanju dojmiti nekog za koga ne bismo očekivali da ga takve
stvari diraju.
No to je samo jedna pjesma od ukupno 24, koliko je odsvirao tijekom koncerta koji je trajao 2 sata i 20 minuta. U tom periodu John je uspio isporučiti hitove onima koji su ih došli čuti, sve okupljene dobro zabaviti i nadasve ispričati svoju glazbenu priču.
Stoga ne čudi da je za novi bend za turneje regrutirao stare suradnike iz Elton John Banda gitarista/banjoista Daveya Johnstonea i bubnjara Nigela Olssona, koji su svirali na njegovim najboljim albumima te ga pratili na pripadajućim turnejama. Uz njih dvojicu, još su basist, klavijaturist i udaraljkaš.
A Eltonova glazbena priča počinje još dobrano u šezdesetima kada je kao mladi Reginald Kenneth Dwight išao po audicijama za progresivne rock grupe King Crimson i Gentle Giant. Bio je odbijen, ali ljubav prema tom zvuku moguće je osjetiti u pjesmama “Funeral For A Friend (Love Lies Bleeding)“, u “Rocket Man” koja je u Puli dobila instrumentalne i harmonijske pasaže (na koncertu je trajala dobrih desetak minuta i ostavila dojam da se to moglo skratiti), te u “Take Me To The Pilot“, kojoj je klavirski uvod zanimljivo nadograđen i produljen.
Mnogo dominantniji utjecaj na Eltona Johna ostavila je americana (zbir američkih glazbenih žanrova folka, countrya, gospela, bluesa, jazza, honky tonka i rocka u jedinstvenu glazbenu potku), a najviše grupa The Band, poglavito istoimeni album te grupe, čija se odzvanjanja mogu čuti na po mišljenju mnogih kritičara, najboljoj Eltonovoj ploči “Tumbleweed Connection”, s koje dolazi “Burn Down The Mission“. Iako je ona sjajna pjesma i dobro odsvirana na koncertu, kod dijela publike ostavila je osjećaj ‘WTF’, što ne čudi, jer je unatoč iznimnoj kvaliteti “Tumbleweed Connection” jedan od komercijalno neuspješnijih albuma Eltona Johna. 
Mnogo bolje su kod publike prošle pjesme s albuma “Goodbye Yellow Brick Road”, kao i stvari iz osamdesetih, odnosno sve što je očišćeno od progresivnih utjecaja te americane i svedeno na čisto pop suzvučje sa nevjerojatno pamtljivim i pristupačnim melodijama.
Od izvedenog repertoara, iz 21. stoljeća datiraju samo “I Want Love” i “Are You Ready For Love“, a zadnja dva albuma “Peachtree Road” i “The Captain and The Kid” su u cijelosti ignorirani, kao i materijal iz devedesetih.
Sâm Elton se potrudio pokazati dio svojih showmanskih sposobnosti, pa smo vidjeli sjedanje na klavir, skakutanja po klavirskom stolcu, te mnogo upiranja prstom u publiku i pogledavanja u okupljene u stilu ‘Je li tako da vas ja super zabavljam, a?’ (i odgovor je bezrezervno ‘da’).
Prateći bend je i na tom polju pratio svog šefa, tako je legendarni gitarist Davey Johnstone bacio trzalicu u publiku, a udaraljkaš je po činelama lupao okrenutih leđa. Svjetlosni efekti su potcrtavali ritam u “Honky Cat“, dok je publika pljeskanjem držala isti na “Benny and The Jets“.
“Ovo je za mlade dame u publici” rekao je John i započeo pjesmu “Tiny Dancer“, koja je dobila zanimljivu kotrljajuću funky dionicu bubnja i basa, a “All The Girls Love Alice” je pojačana synthesizerom. Na “Honky Cat” Davey Johnstone je zasvirao banjo, ali se to apsolutno ništa nije čulo.
Iako je cijela večer zamišljena po principu hit do hita, bilo je lijepo čuti opskurnije, ali podjednako kvalitetne brojeve kao što je “Skyline Pidgeon“, nježnu baladu sa samog početka karijere ili moćan gospel rock “Take Me To The Pilot” s drugog albuma.
Čak 17 od 24 pjesme datiraju iz sedamdesetih, točnije iz perioda 1970-1976 kada je izbacivao i po dva-tri albuma godišnje, i kada su novi hitovi izlazili kao na tekućoj traci. Dojam je da je mogao više pažnje posvetiti novim albumima, jer je singl “Are You Ready For Love” ipak niže kvalitete nego najbolji trenuci s “Peachtree Roada” ili “The Captain and The Kida“.
Regularni dio koncerta je završen energičnim trolistom “Benny and The Jets”, “Bitch Is Back” i “Crocodile Rock” (s neizbježnim pjevanjem klavijaturističkih dionica). Bis je nastavljen u sličnom tonu s “I’m Still Standing“, nakon čega je slijedila posveta svima okupljenima “Ovo je za vas. Živite dobar i zdrav život” te taktovi “Your Song“.
Bez obzira na sva plemićka i slična fensi šmensi akcijašenja, šarenu odjeću koja ima bar 459 boja previše, Elton John se publici u Puli predstavio na decentan, topao i pristojno otmjen način. Bez ikakvih znakova umora, u 2 sata i 20 minuta (dakle, to je 2 sata i 20 minuta, što je mnogo više od sat i pol koliko koncerti uobičajeno traju) ponudio je izvrsnu zabavu, vrlo dobar nastup i mnoštvo dojmova za prepričavanje.
Set lista:
1. Funeral For A Friend (Love Lies Bleeding)
2. Saturday Night’s Alright For Fighting
3. Burn Down The Mission
4. Goodbye Yellow Brick Road
5. That’s Why They Call It The Blues
6. Daniel
7. Honky Cat
8. I Want Love
9. Rocket Man
10. Sad Songs
11. Take Me To The Pilot
12. Sorry Seems To Be The Hardest Word
13. Tiny Dancer
14. Sacrifice
15. Don’t Let The Sun Go Down On Me
16. All The Girls Love Alice
17.Candle In The Wind
18.Skyline Pidgeon
19. Are You Ready For Love
20. Benny And The Jets
21. Bitch Is Back
22. Crocodile Rock
-bis-
23. I’m Still Standing
24. Your Song
foto: Anastazija Vržina
