Gego & Picigin Band objavili su novi album nazvan “Kup! Prodoj“, što je naravno bio dobar povod za razgovor s njihovim frontmenom Stjepanom Barišićem Gegom. Razgovarali smo o Hvaru i privatizaciji, glazbenim festivalima, Picigin Bandu, koncertima…
Imate novi album koji se zove “Kup! Prodoj!”. Uz njega se dobije i društvena igrica, Objasnite nam malo o čemu se tu zapravo radi?
Radi se o igrici između Čovječe ne ljuti se i Monopola. Staviš deset kuverti u gradsku kasu i kad dođeš na zeleno polje, znači da si išao u berbu grožđa ili berbu maslina pa dobiješ kuvertu iz kase. Ako dođeš na polje koje je već zauzeto, moraš platiti igraču koji je na tom polju. Luzer je onaj koji ostane bez kuverti, a koji na kraju ima najviše kuverti je dobitnik. To su otprilike ta jednostavna pravila.
Igraća ploča je otok Hvar, znači radi se o prodaji Hvara?
Da, recimo to tako. Radi se o sprdačini na račun betonizacije, privatizacije, apartmanizacije i svega toga skupa.
Dakle, novi album ima i provokativnu poruku?
Ima, u dvije pjesme: “E moji Forani” i “Lounge-Spa”. Prva govori kako se sve prodalo, svi dalmatinski otoci, te kako svi od svojih otoka pokušavaju napraviti nekakvu Ibizu i Mallorcu, umjesto da budemo ono što jesmo: Dalmacija i Dalmatinci. Druga je sprdancija na privatizaciju jedne hotelske firme u gradu Hvaru, ali može se primijeniti i na slične primjere.
O čemu se radi u ostalih 10 pjesama na albumu?
Moja definicija albuma je ljubavno-plesno-buntovni. Uz te dvije buntovne ima na albumu dvije, tri ljubavne pjesme, a ima i jedna koja je nastala iz grafita u Splitu “Proljeće je, diže mi se prije mene ujutro”.
Zatim jedna pjesma, koju je napisao moj prijatelj, govori o policajcima, nastala je u vrijeme iza rata, ali je tek sad prvi put snimljena. Album je plesan, puno je bolja produkcija nego na prošlom i nadam se da će svidjeti ljudima.
Snimili smo spot za pjesmu “Dojdi”. S tom pjesmom idemo na Splitski festival, a vjerojatno ćemo ići i na Šibenski festival, samo još ne znamo idemo li kao natjecatelji ili ćemo svirati u međuvremenu. Ako se budemo natjecali, to će biti s pjesmom “Ca non je”.
Ove godine se također po prvi put održava Festival otočke balade na Zlarinu. Na tom festivalu sam u upravnom odboru, tu su me stavili, ali ja ne znam ni što mi je raditi, ali glavno da ne moram glasiti, naročito za samog sebe. Mislim da taj festival ni neće biti natjecateljskog karaktera. Nikako mi se ne sviđa što sam u nekakvom odboru, to mi odmah vuče na nekakvu politiku.
Ipak ne odustajete od Splitskog i drugih festivala, iako već dugo vremena mnogi prigovaraju zbog velikog srozavanja kvalitete takvih priredbi.
Da budem iskren, nismo mislili ići, ali pozvani smo i imali smo tu pjesmu “Dojdi” za koju smo shvatili kako bi je bilo zgodno prezentirati tamo.
Mislite li kako bi moglo doći do revitalizacije ili možda čak novog procvata takvih festivala?
Iskreno prijatelju, mislim da neće doći do toga, premda bi ja to volio.
Festivali su bili poseban događaj za Dalmatince.
Splitski festival je bio kultna stvar za vrijeme bivše Jugoslavije. Kao za Talijane Sanremo, ali Sanremo je išao gore, a kod nas sve ide prema dole. Ovdje je iz godine u godinu sve gore i gore.
Vratimo se na novi album. Vaš prvijenac je bio složen od pjesama koje ste svirali po desetak godine. Kako vam je bilo sada raditi u skraćenom roku i ciljano za novi album?
Lagao bih kad bi rekao da nisam osjećao nikakav presing. Najveći hendikep je bio što ja živim na Hvaru, a moj bend u Zagrebu. Većinu kostura za skladbe smo napravili u par dana probi. Da dođem živjeti u Zagreb, ne bih pisao tako vedre pjesme i ne bi bilo toliko zajebancije. To mogu u svom rodnom mjestu gdje se osjećam ugodno.
Osjećam se ugodno ja i u Zagrebu, ali Dalmatinac je ipak Dalmatinac. A ja sam pravi lijeni Dalmatinac, da nema Picigin banda, možda se album nikad ne bih ni zgotovio. Ja njima dođem s pjesmom i melodijom, a oni onda to upicane.
Jeste li se privikli da ste izvođač koji je na sceni i od kojega se očekuju novi albumi?
Jasno mi je da se ne može živjeti na staroj slavi. Prvi album je izašao 2005. godine, ovo je 2008. i bilo je krajnje vrijeme da nešto objavimo.
Kolika je uloga Picigin Banda u samom zvuku?
Velika. Ja počnem pjevat, ne govorim im puno što da rade, jer ja ne znam nijedan akord, nešto sam malo prije čačkao bubanj. Ja imam pjesmu u glavi, uhvatimo tempo i tonalitet, a sve ostalo prepustim njima, aranžman, dionice, milion stvari. Ja to otpjevam onako seljački, kao čovjek iz naroda, bitno je samo da je sa puno energije. Najbolje je kad sjedne na prvu, a nekad se malo i mučiš oko pjesme.
Vaše pjesme najbolje funkcioniraju uživo. Hoćete li opet imati gust koncertni raspored?
Mislim da hoćemo, već se to polako počinje puniti. Svi naravno bore za termin kad je najveća ‘špica’.
Je li vas iznenadio uspjeh i prijem prvog albuma?
Znao sam da će nešto biti, ali da će tako biti to nisam znao. Pogotovo nisam ni sanjao da bi mogli dobiti Porina, i to u jakoj konkurenciji. To mi je nešto prekrasno što mi se u životu dogodilo.
