Božo Vrećo: “Pjevam onima s dušom i krilatim srcem ispunjenim ljubavlju i toplinom”

Regionalna glazbena scena može se pohvaliti novim zanimljivim imenom, Božom Vrećom, bosanskohercegovačkim izvođačem sevdalinki kojega se zbog posebnog stila još naziva i princem sevdaha.

Ovaj 32-godišnjak iz Foče, veliki je zaljubljenik u sevdah, kojemu je
odlučio posvetiti svoj životni put kroz pisanje i ispjevavanje
sevdalinki. Sebe je na ogoljeli, a capella način, u punom smislu
prezentirao na solo albumu “Moj sevdah” objavljenom prošle godine. Krasi
ga 17 pjesama u izvornom obliku, bez ikakve pratnje instrumenata,
zajedno s autorskim sevdalinkama “Lejlija” i “Znaš li da se svakog dana
molim”.

Nakon preseljenja u Sarajevo, njegova glazbena karijera je
procvala kada je postao dio sastava Halka s kojim je početkom godine
rasprodao zagrebački Lisinski, a nekoliko mjeseci kasnije održao i zanimljiv nastup
na INmusicu.Uskoro ponovno dolazi u Zagreb, ovoga puta u Močvaru, gdje će 3. rujna u sklopu nove sezone Začarane
Močvare odraditi intiman koncert na kojemu će promovirati “Moj sevdah”.Ususret nastupu, s Božom smo pročešljali brojne teme, od njegovog djetinjstva, odlaska u Sarajevo, preko albuma i njegovih emotivnih izvedbi…Kako ti je bilo odrastati u Foči, odnosno u tamošnjoj sredini i razvijati se u glazbenom pogledu?
Moje djetinjstvo nije bilo nimalo lako, jednostavno ne uklapate se u okruženje, niti svojim načinom i stilom oblačenja, stremite znatno artističnijem načinu življenja i to za naš balkanski mentalitet u nekom širem obliku, nikad nije na prihvat jer živimo u posve konzervativnoj sredini koja ne trpi drugačije, čast izuzetcima. Cijelo moje odrastanje je borba za to da ostanem svoj, da me nešto ne pokoleba, ne izmjeni ma kako grubo i kako teško bilo za podnijeti. Odrastao sam i kao žena i muškarac i najčešće sam bio u nekom svom imaginarnom svijetu u kojem sam se oblikovao i stvarao, pisao i komponirao. No sevdah je došao znatno kasnije kao moj spas, jedini žanr u kome sam osjetio potpunu pripadnost i sinergiju, znao sam da je to moja misija, ispjevavati sevdalinke i stvarati nove.Ipak u Sarajevu si se čini se preporodio i došao na svoje…
Dakako, poslije studiranja arheologije, prelazim iz Beograda u Sarajevo i tu ostajem, premda nisam imao nikoga, ni prijatelje ni rodbinu, a ni novca, za dva mjeseca rentanja sobička u nekom hostelu, uspio sam svojim glasom doprijeti do ljudi i zainteresirati sve okolo. No stvar je to upornosti, vjere u sebe, zahvalnosti Bogu na daru i ljubavi, beskrajne ljubavi prema sevdahu.

Na tvom albumu “Moj Sevdah” uz dvije autorske sevdalinke, nalazi se popriličan broj izvornih pjesama. Na koji način ih odabireš, s obzirom da se radi uglavnom o tradicionalnim pjesmama čiji autori nisu poznati…
One izaberu mene, obično su to pjesme koje sam volio i volim slušati i u interpretiranju doajena sevdaha. One jesu dio mene i svaku od njih proživljavam kao da su iz mog života, u tome i jeste razlika između onog tko sam izvodi sevdah i onog tko ga živi. Za mene je to cijeli život jer moj glas je moj štit od svega ružnog.

Izvedbe su ti iznimno emotivne, naročito tvoja autorska “Lejlija” koju si posvetio svojoj majci i koja zaista dira u srce, iznimno snažnim tekstom i melankoličnom atmosferom. Kako je nastala ta pjesma i odkud ideja za njezin videospot?
Napisao sam je noć pred Bajram, čuo sam melodiju u sebi i zapisao prvu strofu. Ponekad to objašnjavam time da kao da anđeo dođe i šapne mi tekst, vrlo tečno nastaju moje pjesme, zato i jesu toliko voljene jer su nadahnute trenutkom tuge koji nas sve povezuje, mnogo više nego ljubav. Spot sam želio snimati na lokalitetu Vučje Luke i snijeg je cijelo jutro pred polazak padao, tako da je taj netaknuti pokrivač koji smo zatekli bio čaroban. Bilo je jako hladno, u spotu sam imao drage suradnike, Neiru Sinanbašić za garderobu, Ivanu Brdar za make up, Edvina Kalića kao redatelja no scenarij je bio moj i u njemu sam htio da me s ovog svijeta odnese anđeo smrti. I samo sam jednog mladića vidio u toj ulozi, modela Josipa Tabaka, pomalo Pasolinijevski, no on je pristao i jako sam sretan jer je pjesma i spot doživjela katarzu oduševljenja, i tada i sada.

Koliko je zapravo teško napisati sevdalinku? Što je sve bitno kod njezina stvaranja?
Pa meni nije teško jer ja živim sevdah no bit je u prepuštanju, ne postoji zadrška, ne postoji kontrola, naprosto vas ta melodija nosi, taj osjećaj, taj stih. Volim kada cijeli dan razmišljam o pjesmi, što trebam naglasiti, izmjeniti, preoblikovati. Sve su autobiografske i dijelom se vezuju za osobe koje su zaista živjele nekoć i doživjele strašnu sudbinsku kob i nesretnu ljubav.

S obzirom da si toliki zaljubljenik u sevdah, pretpostavljam da ti je on pružio nešto što nisi mogao pronaći u nekim drugim glazbenim žanrovima?
Apsolutno, nikada nisam ni poželio napustiti sevdah, bila je to vječna ljubav na prvu i moj životni suputnik. Svi osjete tu povezanost, oni koji ne osjete, a ima i njih nažalost, kamen su, no ne pjevam kamenju. Pjevam onima s dušom i krilatim srcem ispunjenim ljubavlju i toplinom.

Nisi imao konkretno glazbeno obrazovanje već si samouk. Je li ti žao zbog toga ili upravo suprotno?
Drago mi je što je tako, ne čitam note, no pišem i komponiram i čujem divnu muziku u sebi, snimam je na iPadu i to me ispunjava, ostavlja bitan trag jer sam jedini koji piše sevdah trenutno, a da istovremeno i pjeva svoje pjesme. I to je dato kao dar, živimo u vremenu kada ljudi ne znaju razgovarati kako treba, a ne da pišu poeziju.

Dio si ansambla Halka sastavljenog od članova iz Foče, Prijedora, Sarajeva i Tuzle. Reci nam kako je došlo do vašeg susreta i do odluke za osnivanjem sastava?
Čuli su moje izvedbe, zainteresirali se i tu dolazi do upoznavanja. Ubrzo, s obzirom da smo energetski kliknuli, dolazi do interesa od strane produkcijske kuće Gramofon Sarajevo da snimimo album i tako sve kreće, sve više koncerata, oduševljenje i prihvat ljudi i popularnost. Odlični su to ljudi, muzičari i prijatelji, jako ih volim, a i oni mene.

Je li ti sada teško pjevati i nastupati uživo bez pratnje instrumenata? Što te potaknulo da se odlučiš za tako zahtjevnu formu?
Ljubav, to je moj način interpretiranja u kojem najviše ima mene, u kojem najviše uživam, to je moj monolog, to sam posve ja. Sevdalinci, htio sam se vratiti praizvedbi i korijenu sevdaha i uspio sam u tome, ljudi obožavaju moje koncerte i prepričavaju ih dugo poslije. Jer budimo realni, to je potpuni art, kada na vaš koncert, gdje nemate niti jednog instrumenta i pjevate sat i pol vremena bez prekida, dođe 1000 ljudi i svi odu oduševljeni kućama.

U današnje vrijeme, nažalost, i dalje je prisutna ljudska ograničenost oko glazbenika poput tebe, koji se trude biti svoji, originalni i koji se izdvajaju iz masa. Kakve su reakcije u BiH na tvoju scensku pojavu?
Od najčišće ljubavi do najodvratnije ljubomore i mržnje. Okružujem se i u mislima i fizički ljubavlju onih koji me jako vole jer ova druga kategorija je nešto što isijava strah, nesigurnost, komplekse, neuspjeh i zavist. No na svu sreću, na mojim koncertima, nemam taj šljam društva, prisutni su samo oni s najčišćim srcem i ostvareni ljudi.

Morala sam te to pitati baš iz razloga što si nedavno na svojoj Facebook stranici objavio status upućen svim dušebrižnicima koji su ‘popljuvali’ žutu suknju koju si nosio na Sarajevo Film Festivalu. Ipak tu istu suknju si prodao na aukciji i novac donirao sarajevskom Zemaljskom muzeju…
Sve što radim, radim s razlogom, humanitarnim radom protiv ljudske obijesti i bezobrazluka. Jako sam ponosan i sretan što je sve bilo kako sam i predvidio.

Idući projekt pripremaš s još jednim humanitarnim ciljem, ovoga puta povezanim s djecom. O čemu će točno biti riječ?
Ne mogu još pričati o tome no radi se o projektu vezanom za djecu s posebnim potrebama i radim na pripremama za realizaciju. U međuvremenu mi se javilo još par ljudi da budu dio tog projekta pa ćemo vidjeti kako će sve na koncu biti oblikovano.

Početkom godine s Halkom si rasprodao Lisinski, a svirali ste i na 10. INmusicu. Kakvi su tvoji dojmovi o nastupima na te dvije lokacije?
Prekrasni, oduševljenje i uspjeh na oba koncerta, zato se jako radujem svakom ponovnom dolasku u Zagreb jer me ljudi vole, pa sam siguran da će i koncert u Močvari biti poseban.

Između ostalog, s Halkom si održao i nastupe u Parizu i Beču. Kakve su reakcije strane publike na vašu interpretaciju sevdaha?
Izuzetne, ljudi nas vole i uživaju u glazbi i slobodi gdje god odemo, ovacije i vraćanje na bis po nekoliko puta i ja ih često zovem koncerti ruža jer mi često donose bukete ruža u backstage.

Uskoro ćeš u zagrebačkom klubu Močvara održati koncert puno intimnijeg ugođaja na kojemu ćeš prezentirati solo album “Moj sevdah”. Uz tvoje ‘a capella‘ izdanje, što još možemo očekivati?
Sa mnom uvijek nešto novo, drugačiji pristup, tako će biti i ovaj put u Močvari, uz intimu i mistiku glasa, to više nije samo puko ispjevavanje već potpuni performans koji vas oslobađa, čini boljim i nadahnjuje.