Wyatt ili o boli

Već četrdesetak godina Robert Wyatt spada među najveće kulere britanske hard rock scene. Taj status je zaslužio djelovanjem u grupama Soft Machine i Matching Mole, zatim svojom solo karijerom, beskompromisnim stavovima (gospon više voli ljevičare, poglavito komuniste), a i tragičnim događajima u svom životu, od kojih se posebno izdvaja nezgoda iz 1973. kada je pijan pao s balkona i ostao paraplegičar.

Na ovom disku je snimka koncerta koji je Wyatt održao malo poslije tog događaja, 8.9.1974. sa svojim prijateljima Mikeom Oldfieldom (onim koji upravo snima album “Tubular Bells 738. dio”), Nickom Masonom iz Pink Floyda, klavijaturistom Daveom Stewartom (nije onaj iz Eurythmicsa) i ostalima, manje poznatima, ali podjednako vrsnim muzičarima. Svoj doprinos su dali i Ivor Cutler i John Peel.

Svira se Wyattov tada vrući album, kultni “Rock Bottom” u cijelosti (nedavno, 2008., izašao kao Deluxe Edition), s nekoliko dodataka, dakle progresivni rock, oplemenjen jazzom, koji u rukama nedovoljno inspiriranih i nedovoljno pažljivih ljudi vrlo rado ode u jedno veliko ništa.

‘Vidi ih kako brzo sviraju, kako su ludi, kako eksperimentiraju, koji groove…’, rekao bi netko opčinjen instrumentalističkim umijećem. Međutim, na ovoj ploči uopće nije riječ o tome.

Osim nedvojbenih sviračkih vještina, na ovom albumu je prisutna ogromna količina boli koja prožima svaki trenutak. Po tome podsjeća na još jedan album koji je inspiriran boli, a izrađen All-Star timom, onaj Davida Crosbya “If I Could Only Remember My Name” iz 1971., na kojem se mogu čuti kompletne postave Jefferson Airplanea i Grateful Deada, Joni Mitchell, te Graham Nash i Neil Young.

Ta bol je toliko jaka da može prebroditi deficite glazbenih struktura, izostanak fokusa te eventualne pogreške u sviranju (kojih baš i nema).

Ova bol je ocean po kojem plutaju komadići melodija, nervozne gitarističke dionice, neartikulirani glasovi i kompleksni ritmovi na najboljem putu da se pretvore u buku. To je sudar nekad nadmoćnih, samouvjerenih, pomalo bahatih svirača nadobudnih ideja sa još moćnijom surovom silom majke prirode u kojem su muzičari malo uvjereni da mogu pjesmom mijenjati svijet, a u drugim momentima toliko malodušni da mogu pjevati samo iz očaja.

Wyatt kriči iz svega glasa: “Uaouaouauaoaua” kao kolega mu vokalni gimnastičar Tim Buckley (tata od Jeffa), tu i tamo mu se netko pridruži, ali Wyatt je svejedno neutješan u svom pjevanju.

Fokus i poveznicu albuma čini najrazličitija pjesma od svih, a to je izvedba Julie Tippets “Mind Of A Child” koja donosi trenutak mirnoće, ali sa strepnjom i očekivanjem još gorih stvari, kao trenutak tišine nakon dva udara groma.

Zadnja pjesma, i skorašnji hit “I’m A Believer” zvuči razdrmano, a opet ispunjena nekom nadom. Misija je završena: nakon toliko šokova, patnje, boli, stresa, nevjerice, vrludanja, ostaje nam nada. U Wyattovom slučaju, to znači svako toliko jedna dobra ploča, obilje crtarija i, silom prilika, pomirenje s onim što mu je sudba namijenila. I naravno, duga, duga jezičina.

Kralješnica mu je oštećena, ali se nije pretvorio u beskičmenjaka, nego i dalje u svojoj 64. godini i dalje pronosi svoje ideale, s kojima se možemo složiti ili ne složiti, ali moramo cijeniti čovjeka koji ih tako gorljivo zastupa.

Uostalom, još u sedamdesetima BBC mu je zabranio da nastupa u njihovoj emisiji u invalidskim kolicima jer ‘to nije dobro za obiteljski termin’. Naravno da su mu, nakon prosvjeda, dali da nastupa u kolicima. Ta zgoda samo je jedan dokaz da kod Wyatta ne postoji riječ granica. Mnogo takvih dokaza u glazbenom smislu je prisutno, srećom, i na ovom albumu.