Široko raširenim krilima u nove izazove

Tršćani koji su postavili standarde za jedan kompletan pravac metala, uobičajeno i radije zvani samo Rhapsody, započeli su svoju karijeru u devedesetima s odavno već legendarnim albumom “Legendary Tales”.

Nakon skoro deset uspješnih i produktivnih godina, 2003. godine primorani su da promjene ime u sadašnju, dužu verziju, Rhapsody Of Fire, a nakon još nekoliko studijskih izdanja od promjene imena, uslijedili su padovi i ponovni uspon za Rhapsody.

Fabio Lione i Alex Staropoli ostaju bez osnivača i gitarista Luce Turillia, koji se okrenuo svojoj verziji Rhapsodya zajedno s basistom Patrice Guersom i gitaristom Dominiqueom Leurquinom. Uz dva člana iz originalne postave, Alexa Staropolia i Fabia Lionea, u bendu ostaje bubnjar Alex Holzwarth, a novopridošli su basist Oliver Holzwarth i gitarist Roby De Micheli. 2013. godina je bila produktivna i za Fabia Lionea, koji se, uz bend Vision Divine, trajno priključio i Hollow Hazeu, a zamjenski je pjevač u Angri.Nakon live albuma “Live – From Chaos To Eternity”, koji je izašao ranije iste godine, Rhapsody Of Fire objavljuju deseti studijski album “Dark Wings Of Steel“. Za razliku od ranijih izdanja koji su opasno varirali od neinvetivne kolotečine do jako dobrih izdanja, “Dark Wings Of Steel” predstavlja ‘preporođeni’ Rhapsody Of Fire i odgovor na Luca Turilli’s Rhapsody album “Ascending To Infinity“, koji je uslijedio nakon rascjepa članova benda. Dodatna promjena je ta što je ugovor s Nuclear Blastom raskinut, te je potpisan ugovor s AFM Recordsom. Je li toliko promjena u kratkom vremenu utjecalo pozitivno ili negativno na konačan rezultat novog albuma? Nakon odlaska Luce Turillia iz benda, gitarske sekcije su sigurno izgubile dio teatralnosti i virtuoznosti, ali su dobile novu snagu u obliku novih riffova.

Najveći broj aranžmana za pjesme ovoga puta napisao je klavijaturist Alex Staropoli zajedno s bratom Manuelom, dok je Fabio Lione bio zadužen za pisanje tekstova. Ako se u nekon trenu pretpostavljalo da će klavijature doći više do izražaja zbog Staropolievog skladateljstva, one ipak ne dominiraju albumom ništa više nego na prethodnim albumima te je tu ostao stari štih Rhapsodya, koji se samo korak više okrenuo ‘čistijem’ heavy metalu. Album se snimao u tri studija, a velika promjena je što ovog puta ne prati poznatu konceptualnu priču, te time bendu dopušta određenu slobodu.

Grandioznim i atmosferičnim zborovima, te orkestracijama, u klasičnom stilu, u album uvodi mračna “Vis Divina“. Brzi i gusti riffovi u stilu prošlih uradaka kao “Unholy Warcry” ili “Power Of The Dragonflame” obilježavaju drugu pjesmu “Rising From Tragic Flames“, uz izražajan bas, te nešto smirenije orkestracije i zborove. “Angel Of Light” je ponešto sporijeg tempa i pozadinskih orkestracija i više orijentiran na klasični heavy metal. Sadrži spor, akustičan uvod u Fabiev vokalni dio, a o njegovim vokalima se ne treba raspravljati – tečni, čisti, ekspresivni i kao obično, visoki, a kroz sporije djelove pjesme još više dolaze do izražaja.

“Tears Of Pain” započinje s brzim riffovima, ali sporim orkestracijama, dajući kontrastan zvuk, no pjesma nastavlja u brzom ritmu uz pamtljive stihove s dijelovima talijanskog jezika, te sporijim, emotivnijim refrenom. “Fly To Crystal Skies” ponovno karakteriziraju brži, klasični riffovi, izražena bas gitara, te klavijature, a nakon uvoda poprima baladni ton, te ostaje srednje brza. Ovog puta Rhapsody je izostavio epske pjesme impresivnog trajanja, a umjesto toga, dobili smo osmominutnu “My Sacrifice“, najdužu na albumu.

“My Sacrifice” je polubaladnog tona, početak joj je ispunjen akustičnim gitarama, a poprima srednje brzi tempo uz atmosferične i akustične djelove. Do kraja ostaje bez velikih promjena tempa sa opetovanim ponavljanjem refrena, čime može blago zamoriti, a bila bi pogodnija za pjesmu kraćeg, prosječnog trajanja. “Silver Lake Of Tears” spada u ultrabrze, agresivne i melodične, uz ekspresivan i agresivniji Fabiev vokal. Ona se, uz “Rising From Tragic Flames” i “Tears Of Pain“, koje možemo nazvati klasičnim pjesmama Rhapsodya, može svrstati u najbolje na albumu.

Već po običaju, i ovaj album sadrži baladu na talijanskom jeziku, a ovog puta je to “Custode Di Pace” koja ponovno dopušta Fabievom vokalu da se nađe u centru pozornosti, upotpunjenim s laganim orkestracijama i povremenim blagim riffovima. “A Tale Of Magic” je snažna, srednje spora do brza stvar, upotpunjena agresivnijim pozadinskim vokalima, dok je naslovna, “Dark Wings Of Steel“, ponovno orijentirana na riffove. Bržih riffova, sporijih orkestracija i ponešto monotonih vokalnih tonaliteta prije refrena, sadrži dobre solo izvedbe gitara i klavijatura. Posljednja na albumu, “Sad Mystic Moon” varira od snažnih i moćnih riffova, do srednjeg tempa, još jednom ispunjena atmosferičnošću zborova.

Ovog puta nema majstorija i teatralnih trenutaka Luce Turillia, moćnog glasa i naracija Christophera Leeja. Koncentracija orkestracija i simfonijskih elemenata je nešto manja, a žestokih riffova, zahvaljujući novom gitaristi, nešto veća. Fanovi će vjerojatno biti podjeljenih mišljenja o “Dark Wings Of Steel”, onima koji idoliziraju Turillia to neće biti to, drugi pak, kojima su pri srcu Lione i Staropoli, još će jednom biti oduševljeni.

Nekima će album biti ‘prema receptu’ i odmaknut od koncepta, a nekima osvježavajuć. Bilo kako bilo, Rhapsody Of Fire je pokazao da, unatoč svim promjenama, sigurno nastavlja dalje, uz neku novu, čeličnu snagu.