Ravnodušni rekvijem

Sve više bendova u posljednje vrijeme svoje tekstove posvećuje trenutnoj situaciji u svijetu, ljudskom raspoloženju, njihovim osjećajima u svemu tome… Možda to i nije nešto novo, no svakako je puno mračnije i tamnije, a upravo takva tema nije zaobišla ni peti studijski uradak nizozemskih symphonic metalaca.

Nasljednik albuma “Design Your Universe” (2009.) tekstualno se bavi krajem jedne ere, te kako kažu autori, vremena kada čovjek više ne može zabijati glavu u pijesak kako bi se sakrio od problema koje se nalaze oko nas, izazova i tenzija između religija, kultura, ratova, prirodnih katastrofa i financijske krize. “Requiem For The Indifferent” predstavlja mogućnost za novi početak i nove prilike.

Kroz trinaest pjesama ističu se dva elementa, a to su vokali i progresija koja se javlja u većini pjesama, posebno naglašena u tempu, što im daje neobičan doživljaj, pojačava mračnu atmosferu kojoj doprinose tekstovi. Iako su se na prošlom albumu našli unutar sympho/gothic granica, sada su se razvili u još jednom smjeru; gitare su se više prepustile eksperimentiranju i dosta dobro uz prateće vokale dočaravaju na trenutke delirij i psihodeliju, te samim time djeluju zaigranije.Koliko to ima pozitivnih strana, toliko može slušatelja ostaviti zbunjenog, jer globalno će se pitat što se htjelo postići sa svim tim elementima natrpanim u poprilično dugačkim pjesmama. I uz konstantu da se smjenjuje brz/lagan tempo. Simone je pokazala da može otići stepenicu više svojim interpretacijama, iako smo je slušali u rasponu od laganijeg pjevanja do onog opernog karaktera, ovdje je donijela nešto više žestine, uz strastvene prijelaze i poletne arije, ali i dalje s jednim samouvjerenim stavom. Uz growl i scream Marka Jansena, daju jednu drugu dimenziju albumu.

Album je najavila pjesma “Storm The Sorrow“, jedna od catchy stvari gdje se može dobro prepoznati Epica na kakvu smo naučili. Pred sam kraj, nakon što su se ubacili muški vokali, na trenutak dolazi do zatišja, kada Simone prate klavijature, a zatim završava uz žestoke riffove. Sam početak otvara “Karma“, intro koji ostavlja dobar dojam, pomalo filmskog ugođaja, uz marširajući ritam koji prekida nježni ženski vokal s latinskim tekstom, gotovo neprimjetno ‘ukrašen’ frulom, kojem na trenutak poput odgovora upada drugi ženski vokal na koji se nadovezuje i ostatak zbora.

Uz pridruživanje muških vokala u zboru, ponovno javljanje marširajućeg ritma i dolazak trubača, slušatelja lagano dovodi do nestrpljenja i uvodi u nastavak, koji je odlično nadovezan u vidu pjesme “Monopoly On Truth“, oštrih riffova, vrištećih vokala te prema ‘receptu’ najavnog singla, pred sam kraj ubačenim ‘breakom’. Iako novi materijal karakterizira dosta žestine u suradnji s laganijim dijelovima, najzapaženija pjesma ipak je balada “Delirium”, koja donosi toliko nježan početak uz mumljanje (poput Van Canta), koje gotovo da daje sakralni doživljaj, na trenutke otkrivajući sve dijelove harmonije u koju se stapaju klavijature, a onda i vokal, gdje se osjeti koliko se Simone unijela u priču o očajnoj duši koju su snovi i nada napustili.

Uz decentnu pratnju zbora, finale je začinila i gitara svojim solom, a pjesma završava upravo onako kako je počela: redom je napušta pratnja zbora, ostalih instrumenata, vokala te na kraju i klavir. Potpuna suprotnost ovoj baladi je “Stay The Course“, gdje su gitare svojom težinom i muški vokali uzeli ‘glavnu ulogu’, dok je ženski preuzima na refrenu, a kroz strofe Simone ima ulogu dati naglasak Markovim vokalima. Ovdje se osjeća doza agresivnosti, dašak ‘deatha’, što nije nepoznato za opus Epice.

Najduža pjesma je “Serenade Of Self-Destruction“, koja traje gotovo deset minuta, a otvara je klavirska dionica, očito inspirirana klasičnim djelima, uz blagu podršku gudača, čemu doprinosi i Simone svojim sopranskim pjevanjem. Ne zadugo, jer tu mirnoću prekida navala adrenalina, žestine, oštri gudači i brutalni riffovi. Sasvim interesantna kombinacija zvuka klasike i onog novijeg uz minimalnu nazočnost vokala. Jer nakon što gitare završe svoju ‘brutalnu’ priču, glavnu ulogu ponovno preuzimaju klavijature, te se sve može shvatiti poput borbe dva ‘svijeta’, a pjesmu dodatno zanimljivom čini korištenje raznih perkusija i orijentalnog melosa, što dolazi sasvim neočekivano.

Još jedan, vrlo kratak instrumental, “Anima“, pojavljuje se kao svojevrsna pauza koja bi mogla privući uglavnom ljubitelje klasične glazbe, jer to je zapravo klavirski solo koji se možda pojavio na krivom mjestu, jer nakon snažne “Requiem For The Indifferent” donosi smirenost, a iduća pjesma ponovno nastavlja u snažnom tempu. Doista nepotrebna pauza.

Album ima dosta obrata: osim što donosi već poznat zvuk Epice, svakako ima i novih elemenata, te se može reći da se razvijaju u novom smjeru, ali sigurno moraju još poraditi na pronalasku zvuka, jer s ovim djeluju nesigurno, kao da su krenuli u jednom smjeru i stali na pola puta.