Epsko putovanje glazbene transcendencije

Zaista se puno toga izdogađalo u godinu dana u kojoj Epica, sada u konačnici ispada, samo naizgled nije bila aktivna.

Najvažnije je svakako to da je Simone s partnerom Oliverom
Palotaiem iz Kamelota dobila sina, uz to je Epica objavila koncertno
remek-djelo “Retrospect: 10th Anniversary“,
a Mark Jansen snimio nadasve kvalitetan album “Antagonize”
s projekt-bendom Mayan. Dakle, bilo je to sve samo pauza – ne.
Odnosno, pauziralo se od koncertnih nastupa, otprilike kako je i
najavljeno, a uza sve navedeno našlo se i vremena da se posloži šesti
studijski album “The Quantum Enigma“.

Preciznije, nije baš da se za njega našlo vremena, već je bio glavna bendova preokupacija, koliko god da se na van činilo kako nije u fokusu događanja. Kad se počelo ‘pumpati’, “The Quantum Enigma” najavljivao se kao spoj moderne i tipičnog sounda benda. Rekli bi, nešto klasično i očekivano. Nešto što čine mnogi kada najavljuju novi album, no u slučaju Epice to se činilo mrvu zanimljivijim, ponajviše zbog činjenice da se sa zadnja dva albuma “Design Your Universe” (2009.) i “Requiem For The Indifferent” dosta ‘švercala’. Odnosno, najblaže rečeno, usprkos komercijalnom uspjehu, nisu baš opravdali očekivanja koja su čak išla u smjeru da će Epicu postaviti na stožerno mjesto symphonic metala.Stoga se ispostavilo da bi ”The Quantum Enigma” u najmanju ruku trebao biti nešto kao iskupljenje, album kakvog je Epica dugovala fanovima još tamo od “The Divine Conspiracy“, koji se dogodio poodavne 2007. godine. I mogli bismo slobodno reći da se tako nešto postiglo, jer je ovo jedan stamen, zbijen, ali i rastezljiv, raznolik, uravnotežen i nadasve kohezivan album.

Ukratko, spada među bolju polovicu izdanja koje je Epica snimila u jedanaest godina dugoj diskografskoj karijeri. I to bez obzira što se ne bi baš moglo reći da je donio nešto novo ili bitno drukčije nego to Epica inače radi. Dakako, ne računa li se podatak da su neki parametri nešto ‘pošemereni’, odnosno da su prioriteti drukčije posloženi u odnosu na ranija izdanja.

Prije svega, ogromna je koncentracija zborskih izvedbi, katkad plemenitaških, a bogme često i goropadnih, ne nužno, a pogotovo ne isključivo epskih proporcija, pa dojam da preuzimaju primat u vokalnim sekcijama zna biti dosta jak. No u tom dijelu ipak ‘caruje’ Simone, s uobičajeno lijepim, senzualnim, lagodnim pjevanjima, s time da je ovoga puta, možda i više nego ikada, pokazala širinu svog vokala. Koji osim visokih operetskih mezzosoprana, suvereno vlada robusnijim rockersko/metalnim, kao i krhkijim poperskim intonacijama. Vokalne sekcije su, definitivno, raznovrsne i raznobojne, i nešto je što također donosi (količinsku) razliku s prošlim izdanjima. Pogotovo iz razloga što ovdje, uz navedeno, ima i jako puno grubih, teških i zamračenih, gunđajuće-režeće-pobješnjelih back-up pjevanja gitariste Marka Jansena i bubnjara Ariëna van Weesenbeeka.

U vokalima zapravo nalazimo najjače korijene albumske kontradiktornosti – s jedne strane teške i mračne, a s druge svijetlije i blistavije klime. Dominantnijem teškom, hrapavijem i agresivnijem zvuku pridonose, u generalnom presjeku, nikada grublje i surovije gitare, rijetko brutalni, neumoljivi i razorni bubnjevi, te rolajuće bas linije. Što ne znači da nema gospodskih gitara ispunjenih catchy tonovima, emotivnih akustika, pomirljivih bubnjanja, sugestivnih baseva, a i klasičnih klavijaturističkih atmosferičnih formi. Naprotiv. Također, velika snaga albuma leži i u gudačkom ansamblu, koji često u prvi plan izbacuje filmskoj umjetnosti sklonu dramaturgiju.

U spoju nikada moćnih death metal shema s kolosalnošću orkestralnih elemenata i zborova, Simonine senzualnosti, melodijskih linija, sirove metal energije i tekstova koji govore o potrebu dubljeg razumijevanja života, Epica je pronašla gotovo pa idealan balans, potpunu kompatibilnost svih elemenata, što slušatelju omogućuje uživljavanje u cjelokupni opus. Samim time jer kako teče, kako se izmjenjuju naslovi, album nimalo ne gubi na dubini, intenzitetu i teatralnosti i djeluje kao da se kontinuirano nadograđuje. Bez obzira bila ona standardiziranih ili pak kompleksnijih struktura, svaka pjesma ispunjena je emocijama, atmosferičnošću i glazbenom raskošnošću. Nečime što karakterizira sve albume benda, pa su tako i ovdje jedni od glavnih oslonaca cjelokupne konstrukcije, koja dobrim dijelom leži i na power metalnoj podlozi, te gotičko – sanjarskom ugođaju.

Očekivani kinematografski intro “Originem” uvod je u prvu trećinu albuma, koja donosi nekoliko kraćih, ali događanjima ispunjenih naslova. “The Second Stone” nudi klasičan phantasy power uvod, pa stiže oštar orkestralni ubod, na koje se nadovezuju pop-rock solo vokali, pa zborovi s koralskim naznakama, growlovi, tu je i produženi heavy solo, a sve to skupa bude uobličeno mnoštvom catchy ritmova.

“The Essence Of Silence” je atmosferski teža i konstrukcijski zahtjevnija pjesma, s početnim glasovirom i violinom, nakon čega stiže moćna infuzija groove riffova, koji se u kolaboraciji sa zborskim i solo pjevanjima provlače kroz cijelu pjesmu. “Victims Of Contingency” jedna je od najkraćih pjesama (3:31), ali bogata spomenutom kolaboracijom death, symphonic i heavy elemenata i bude dosta protočna, a “Sense Without Sanity – The Impervious Code” (7:42) jedna je od dva kolosalnija, multi-fazna progresivna epa.

“Unchain Utopia” je stvar koja na momente opasno naginje ka popu, “The Fifth Guardian – Interlude” nudi predah uz dalekoistočni, onako nešto kao kineski melos, a “Reverence – Living In The Heart” brza je stvar s opetovano pojačanom dozom gitarske agresije, zborske suverenosti, puno duplih bas pedaliranja, ta jako zanimljivim solom klavijatura. Raznovrsnosti album uvelike pridonosi i melankolična balada “Canvas Of Life“, nakrcana glasovirom i akustikama, ponajviše u početnom i završnom dijelu, a tu je nezaobilazni nježni Simonin vokal i epsko zborovanje.

Kraj stiže uz još jedan epski naslov, skoro pa 12 minuta dugu pjesmu “The Quantum Enigma – Kingdom of Heaven Part II” koja je više nego ijedna druga objedinila sve spomenute elemente, a još k tome na momente uspjela ponuditi dojam kontrolirane kaotičnosti.

Epica je uvijek, kako joj i samo ime govori, težila skladanju glazbe epskih proporcija, nastojala ići barem korak naprijed, ne nužno igrati na sigurnu kartu. Svaki detalj pomno razgrađivala i pokušavala da naredni album bude eksperimentalniji, progresivniji i drugačiji. Nekada u tome nije uspjela, ali sada – jeste. “The Quantum Enigma” je, bez ikakve dvojbe, album koji donosi gotovo sve poznate Epicine karakteristike, ali raspoređene na dosta zanimljiviji i napetiji način nego na, recimo, zadnja dva albuma.

Rekli bi, ista je to, ali ipak malo drukčija (i bolja) Epica.