Ovo je isto pravi Deep Purple

Dugo vremena ‘skrivan’, po mnogima najmisteriozniji i najkontroverzniji period Deep Purplea, onaj iz 1975. i 1976. godine, malo, ili možda puno, ovisi kako se gleda, razotkrit će ovo izdanje.

Naime, o tom kratkom, a u najmanju ruku turbulentnom periodu benda, nakon odlaska Ritchiea Blackmorea, s današnjeg aspekta i s današnjim razmišljanjima o ‘famoznoj’ MK IV postavi govore Jon Lord i Glenn Hughes.

I to s velikom dozom poštovanja prema svemu što je Deep Purple u tom razdoblju prošao i napravio. Od riječi hvale za pokojnog Tommy Bolina, kojeg opisuju kao velikog gitarista i sjajnog momka, Lord se posebno osvrće i na, dosta često osporavan, a sigurno ‘najdrukčiji’ Deep Purple album “Come Taste The Band”, za kojeg kaže da je na njemu sve odlično napravljeno, dok Hughes nije propustio spomenuti i ranije članove benda i taj period, s naglaskom na koncertni album “Live In Japan”.

Naravno, opširniji su tu osvrti na turneje, koncerte, tadašnju atmosferu u i oko benda, i obojica se slažu da je Deep Purple u tim trenucima uživao, svemu usprkos, veliku popularnost. Poduži razgovor s njima dvojicom, skoro sat i pol vremena, popraćen je kadrovima s koncerata, iz backstagea, s putovanja, snimkama ranijih postava benda, te kao posebnost, legendarno Ritchievo trganje kamere i gitare, koje je odavno ušlo u povijest.

Razgovor s njima dvojicom, upotpunjen i dokumentarnim intervjuima s Ianom Paiceom i Tommyem Bolinom, iako djeluje vjerodostojno, jer u konačnici nema razloga da se izokreće priča, malo je presuh, iznosi samo dojmove njih dvojice, pa s vremenom postaju pomalo dosadni. Ne toliko, ili ne uopće zbog tematike, jer je ona stvarno zanimljiva i iznose brojne detalje koje malo tko zna, nego zato što prečesto pojavljivanje istih lica malo ‘guši’ sveopći dojam.

Znamo da Coverdale i ne voli baš pričati o periodu provedenom u Deep Purpleu, ali bi zato koji stariji intervju s njim obogatio priču i učinio je zanimljivijom, dinamičnijom, a u konačnici i edukativnijom. Ipak, treba reći da su i ova dvojica doista bili iscrpni i da svatko, tko to želi, a ako voli Deep Purple ne vidim razloga da ne bi želio, o tom kratkom, ali slavnom i sigurno vrijednom periodu, puno toga može saznati.

A 30-minutni (šteta što je tako kratak) koncert iz Budokan Halla, održan 15. prosinca 1975. godine, upotpunjuje priču, i na njemu se može vidjeti i čuti da je Deep Purple bio vrhunska koncertna atrakcija i u ovoj formaciji i da je punio dvorane i stadione jednako, čak i bolje, nego slavnija mu i poznatija ranija postava.

Epohalni naslovi poput “Burn“, “Smoke On The Water“, kojeg je pjevački izvukao Hughes, ili “You Keep On Moving“, s izuzetnim gitarskim umijećem Tommya Bolina, pokazuju svu veličinu ovog benda, a “Highhway Star” činjenicu koju sam jednom napisao i od koje ne odustajem – Coverdaleu je stvarno trebalo zabraniti da pjeva Gillanove pjesme.

Ili barem neke, a među te ‘neke’ sigurno se ubrajaju “Smoke On The Water” i “Highway Star”, pa je zato zaista šteta da nema “Stormbringer” ili “Mistreated”, a da ne spominjem “Soldier of Fortune”. Obrnutim slijedom od opisanog sadržaji se nalaze na DVD-u, pa je tako prvi ‘na listi’ koncert “Rises Over Japan“, koji do sada nikada nije bio objavljen, čak niti na bootlegu, tek planiran nakon Bolinove smrti, a drugi dokumentarni film “Gettin‘ Tighter: The History Of Deep Purple MK IV“.

No meni se učinilo zgodnijim, čak i logičnijim, odgledati baš redoslijedom kojim je opisan. Dodatak izdanju je audio disk, na kojem se nalazi bogatiji sadržaj, ima osam pjesama i traje sedamdesetak minuta, a radi se o snimkama iz Long Beach Arene u Los Angelesu i japanskim koncertima. Nije baš razine kvalitete jednog “Live In Europe”, ali zbog raritetnosti sigurno ima ogromnu vrijednost, a i nije baš da je preloš. Dapače.

I on, u okviru svojih mogućnosti, a nisu baš neznatne, daje doprinos rasvjetljavanju dijela priče o Deep Purple koja je često izbjegavana i još češće podcjenjivana. Mnogo se puta znalo čuti ‘to nije bio pravi Deep Purple’. Ovaj materijal, uz neke nedostatke, nudi potpuno drukčiju, obrnutu sliku, i svim sumnjičavcima pokazuje da je ovo itekako bio pravi – Deep Purple.