Nije zlatno sve što sja

Na mini priču prvih deset godina benda ispričanu kroz kompilaciju “Somewhere Back In Time The Best Of 1980-1989“, izašlu gotovo točno prije tri godine, nadovezala se ova, koja donosi najpoznatije naslove Iron Maidena iz duplo većeg vremenskog razdoblja.

Dvadeset godina, u rasponu od albuma “No Prayer For The Dying” (1990.) do “The Final Frontier“, raspoređeno je na dva diska, sveukupnog trajanja dva i pol sata. Što znači da za ovu kompilaciju treba uzeti dosta vremena, ne bi li se od početka pa do kraja izkonzumirala.

Iako, upitno je koliko je, i je li uopće trebala biti dostupna za konzumaciju. Razumijem da je sada turneja, ali to je bend kojem doista ne treba posebna reklama, pogotovo ne u vidu nekih novih kompilacijskih izdanja. Fanovi sve pjesme ionako znaju napamet. Oni koji će tek postati fanovi sigurno neće, ili će u manjem broju, postati preko ovog izdanja. Oni koji ne slušaju Maidene i nemaju takvu namjeru, niti se s ovime neće natjerati da rade (slušaju) ono što ne žele.

No dobro, zaključilo se na nekim razinama da bi to bilo dobro objaviti, pa neka tako bude. Prisjetimo li se da je u protekle dvije godine Iron Maiden objavio DVD “Live After Death“, u uvodu spomenutu kompilaciju, pa još jedan DVD, “Flight 666“, kao i novi album, nekakva zdrava logika govori da, ako je i od Iron Maidena, previše je. Rekli bismo, previše toga niti s mesom ne valja.

Dodamo li tome planove vezane uz DVD s aktualne turneje, ‘šuškanje’ o reizdanju VHS-a “Maiden England” i objavi na modernijim nosačima slike i zvuka, pa i puno puta spomenutu umanjenu sveopću kupovnu moć, pitanje velike komercijalne isplativosti također se dovodi u opasnost. Iako, objava snimljenih pjesama i njihovo ‘kartoniranje i plastificiranje’ ne predstavlja ni izbliza trošak ekvivalentan onome novog materijala, pa je tako sve moguće, samo ne to da će bilo koja strana biti oštećena.

Izdavaču, bendu, menadžmentu, trgovcima i još ponekima sigurno će ‘kapnuti’ koja novčanica (da, koja?) više na račun, a gledamo li i sa strane fanova, onih koji će si ga priuštiti, a trebali bi, ako mogu, profitirat će s još jednim omiljenim izdanjem na policama, u ladicama ili gdje li već ne.

Osam je albuma ‘ukrcano’ ovdje, sa svojim, ha, pa valjda, najboljim pjesmama, kada tako već naziv govori, s time da im raspored ne prati kronološki slijed zbivanja, i da se, očekivano, ne i pošteno, daleko više prostora dalo albumima od 2000. do 2010., nego onima iz devedesetih. Ima mnogo razloga što je tome tako, činjenica je da su zadnja četiri albuma kvalitativno neusporedivo bolja nego četiri ranija, no ignoriranje izdanja s Blaze Bayleyem više se ne ubraja u kategoriju podcjenjivanja tog momka, nego i samog sebe. Samog benda.

Ima tu, doduše, tri pjesme s albuma “The X Factor” (“Man On The Edge”, “Sign Of The Cross”) i “Virtual XI” (The Clansman”), no bilo kakvi dodiri s Bayleyem izbjegnuti su live verzijama, snimljenim s Dickinsonom. Malo tko se neće složiti da te stvari s njim puno bolje zvuče, no činjenica je da, koliko god da je “Virtual XI” najslabiji, “The X Factor” jedan je od najboljih albuma benda, i ima tu mjesta za još jednu do dvije pjesme s njega. U studijskoj varijanti, jer ovo je ipak kompilacija Iron Maidena, ne Dickinsona, ta su dva albuma, kakva god bila, njihovo vlasništvo, njihovo djelo, i ne bi ih baš morali tako široko obilaziti. Da ne kažem kako sve ovo izgleda kao da ih se stide. A ne bi trebali.

Iako je novi album još svjež, logika nalaže da se i s njega uvrste neke stvari, pa su tako našle mjesta one najpoznatije, “El Dorado”, “Coming Home” i “When The Wild Wind Blows”, a malo čudi neuvrštavanje naslovne “The Final Frontier”. U biti, kako je navedeno, svaki je album zastupljen s najpoznatijim, ali ne bih se složio i s najboljim pjesmama, pa se postavlja pitanje ne bi li, ako je namjena kompilacije, kako se uz ostalo isticalo, upoznavanje novih fanova s bendom, možda bilo zgodnije da su se na njoj našle neke druge pjesme. Jer sa ovima se, praktički, mogu upoznati na svakom koraku. Ako ne na svakom, ono na svakom drugom.

Neke jednako dobre pjesme, ali stjecajem okolnosti s godinama, svjesno ili nesvjesno, zagubljene, mogle su ovdje naći svoje mjesto. Mislim da bi ovaj ‘the best of’ daleko bolje izgledao s, recimo, “No Prayer For The Dying”, “Mother Russia”, “The Fugitive”, “Judas Be My Guide”, “Fortunes Of War”, “Judgement Heaven”, “Futureal”, “Como Estais Amigos”, “Ghost Of The Navigator” ili “Out Of The Silent Planet”, “Gates Of Tomorrow” ili s “The Pilgrim”. Mislim, ne tvrdim.

Ne bi li i te pjesme, da su uvrštene umjesto nekih ‘razvikanijih’, dobrim dijelom i ‘izraubanih’, mogle zaslužiti titulu najboljih? Vjerojatno da, ali u nekoj novoj kompilaciji, nadam se, koja neće tako brzo biti objavljena. U biti, neće, jer ova je, trenutno (valjda), zaokružila priču o bendu koji je toliko velik da mu ovakva izdanja ne trebaju. Ili bar ne toliko često.

Mislim da svega imaju dovoljno da im ono neće donijeti ništa što im treba i čega su ‘gladni i žedni’. Istina, neće niti odnijeti, a i ta strana medalje nije za zanemariti.