Nepotrebno poigravanje s ugledom

Morate priznati da skoro sat vremena trajanja, točnije 58:04, i nije baš neka satnica koja se uklapa u normative EP izdanja. No tako kažu u Gamma Rayu (i izdavačkoj kući), točnije – mini album, pa nema razloga da se mi drukčije izražavamo.

Veći problem od duljine trajanja svakako je sadržaj ovog izdanja, koje ne donosi ništa drugo nego ponovno snimljene stare pjesme Gamma Raya, plus još neke kao rijetke verzije. Dakle, ništa što bi posebno zainteresiralo i zaigralo maštu fanova benda ili subžanra.

U biti, album ima tri sekcije, tri poglavlja, u kojima se kroz različite načine pokušalo poznate i manje poznate pjesme predstaviti u novom ruhu, s novim aranžmanima i u svježijim, kažu, modernijim izdanjima.

Prva podjela je “Skeletons“, a donosi dvije nanovo snimljene starije pjesme, “Hold Your Ground” i “Brothers“, s prvog, “Heading For Tomorrow” (1990.), i trećeg albuma “Insanity And Genius” (1993.). Dva od tri koja je s Gamma Ray snimio Ralf Scheepers, sadašnji frontmen Primal Feara. Što reći o njima?

Bile su to dobre pjesme, ostale su dobre, “Brothers” nešto malo ‘hevijaneriziranija’ od prvotne verzije, no većina ljudi ipak naginje originalima, pa ću se ovoga puta prikloniti toj većini. Bez obzira što se Kaiovom pjevanju nema što prigovoriti, a u konačnici, na njega smo i naučeni, jer Ralfa ionako odavno nema.

Nešto je drukčija situacija s “Majesties” poglavljem u kojem su pjesme “Send Me A Sign” (“Powerplant”, 1999.) i “Rebellion In Dreamland” (“Land Of The Free”, 1997.). Drukčija iz razloga što su ovi naslovi snimljeni u akustičnim verzijama, što ne znači i sporijim, ne nužno, barem što se tiče “Send Me A Sign”. U svakom slučaju, zanimljivo zvuče i dobre su za slušanje. Tečne, opuštajuće i neobaveznije, definitivno highlight izdanja.

Za razliku od treće podjele, “Bonustracks“, koji bi trebao biti zanimljiv jer donosi ‘ultra rijetku’ pjesmu “Wannabees“, objavljenu samo na “To The Metal!” sedam inčnom singlu. Jako važno. Tu je i ‘extended’, ne previše, verzija pjesme “Brothers“, jedne od dvije koje se ‘ponavljaju’, a druga je “Rebellion In Dreamland“, u akustičnoj ‘karaoke’ verziji, sa svoje 23 minute najveći ‘krivac’ za prekomjerno ‘granatiranje’ vremenom.

No tko zna, možda uz nju i netko nauči, ili barem dobije volju pjevati ostale pjesme ovog velikog benda. Toliko velikog i utjecajnog da mu akrobacije i autogolovi poput ovog ‘mini albuma’ nisu potrebni. Mogli su te pjesme koristiti za neka buduća studijska, ili u najgoroj varijanti, za kompilacijska izdanja.

Tamo bi se bolje uklopila nego kao jedna zasebna tvorevina, jer kao takva naprosto ne funkcionira s ovim sadržajem.