Nema razloga za paniku

    1632

    Motion City Soundtrack

    Panic Stations

    Datum izdanja: 18.09.2015.

    Izdavač: Epitaph Records

    Žanr: Pop, Punk, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Anything at All
    2. TKO
    3. I Can Feel You
    4. Lose Control
    5. Heavy Boots
    6. It’s a Pleasure to Meet You
    7. Over It Now
    8. Broken Arrow
    9. Gravity
    10. The Samurai Code
    11. Days Will Run Away

    Motion City Soundtrack nije iznenadio, nije podbacio, a bome nije niti stvorio remek-djelo. Motion City Soundtrack je zadovoljio više-manje predviđeno dobrim pop-rock zvukom.

    Gdje smjestiti ovaj bend? Ne želim upotrijebit onu riječ na ‘i’ – za neupoznate Motion City Soundtrack su već desetak godina primjer dobrog i emotivnog pop-rocka u kombinaciji s moog sintesajzerom, ovlaš primjesom punka i tu i tamo prenaglašenih emocija koje ne zvuče sladunjavo jer je glavno obilježje benda i dalje vrckavost. Lirički i muzički.Lirički njihov deveti album nije logički slijed u karijeri – za razliku od ostalih ovaj je najmanje osoban, s tek trunkom referenci iz Justinovog života – dakle u kontrastu je s cjelokupnim opusom jer je jednostavno općenit i sad se definitivno šira publika može s njim poistovijetiti. To dakako ne znači kako su tekstovi manje ozbiljni, banalni ili generički – nisu, već su jednostavno manje otvoreni, bez imena, citata, detalja i povijesnih činjenica. Svakako najnaglašeniji motiv je ocean, a bendu karakteristična zbunjenost i sjetnost u ljubavi i općenito životu i dalje je prisutna. Glazbena podloga je sasvim solidna, čvrstog basa i odlično pogođenih naglašenih bubnjeva (bend ima novog bubnjara). Moog je nekako, iako čujan, zatomljen, a gitare su jednostavno dobre. Imamo tu nešto pamtljivih ritmova, zgodnih dionica i solažica, no ništa posebno. Vokalno je to solidno, uglavnom čisto i razumljivo, bez nekog upečatljivog momenta. Općeniti dojam je kako ova ploča kaska za zadnja dva albuma, “Go” i “My Dinosaur Life”, a dosta je daleko od prvijenca “I Am The Movie”.

    Tri-četiri super pamtljive pjesme i lijepa baladica za kraj ne čine odličan album. Kao uzoriti i konzistentni đaci Justin Pierre i njegovi kompanjoni odradili su svoj posao standardno dobro i dobili standardno standardnu ocjenu, no nekako mislim da mogu još bolje. Plafon je i dalje dostižan. Slušamo se za dvije-tri godine.

    Muziku podržava
    Stisni