Nakon kiše dolazi sunce

Silver Jews je bend predvođen pjesnikom, prozaikom i likovnjakom Davidom Bermanom koji je osnovao grupu prije dvadesetak godina zajedno sa Stephenom Malkmusom i Bobom Nastanovichem. Malkmus je u određenom trenutku osnovao komercijalno uspješniji Pavement pa se nepravedno Silver Jews počeo nazivati vanjskim projektom Pavementa.

Za razliku od Malkmusa, Bermanov životni i umjetnički put je bio posut s puno više frustracija i krivudanja: iako su albumi Silver Jewsa tijekom devedestih bili prihvaćeni kod kritike, uspjeh benda Silver Jews je uvijek bio u sjeni grupe Pavement.

Godine 1999. Bermanu izlazi zbirka pjesama, a četiri godine poslije proživljava tešku osobnu krizu prožetu jakom depresijom, pokušava samoubojstvo pomoću koktela alkohola, droga i tableta za smirenje, nakon čega nalazi smirenje u judaizmu.

“Lookout Mountain, Lookout Sea” je nastavak tri godine starog “Tanglewood Numbers”, izdanog u jesen 2005. Iste godine se Berman odlučio upustiti u nešto do tada mu nezamislivo: prvu turneju grupe Silver Jews. Zlobnici bi rekli, psihijatrijske metode liječenja posrnulih rockera su uistinu napredovale u odnosu na prošla desetljeća.

I dobro je da je tako, jer tko zna koliko se umjetničkih talenata i krasnih ljudi pogubilo po putu zbog unutarnjih demona. Srećom, Berman je skrpan spašen, a nova ploča Silver Jewsa nosi mnogo lijepih trenutaka.

Čini se da je Bermanov život ušao u mirniju fazu bez stimulansa koji su mu trovali tijelo i duh, a nakon preslušavanja novog albuma “Look Out Mountain, Look Out Sea”, može se zaključiti da mu to ni ne treba te da je kreativno i dalje u petoj brzini.

Berman je pomalo ciničan i sarkastičan pjesnik, kao i Bob Dylan s kojim ga se često uspoređuje, njegova lirika je pjesma koja ispriča priču, iznese neki životni paradoks uz dozu humora, ali muzika albuma “Look Out Mountain, Look Out Sea” je došla s tromeđe grupa The Mamas And The Papas, Velvet Underground iz faze albuma “Loaded” i Johnnya Casha.

Za razliku od Dylana, Berman ima strpljenja boraviti u studiju i glazbeno dovršavati i usavršavati svoja djela, a ne kao Dylan koji snimi ploču u par dana i onda se igra s tim pjesmama u različitim aranžmanima na turneji.

Bermanov glas je na tragu Cashovog, vokalne harmonije (u kojima vrlo značajnu ulogu igra supruga Cassie) kao da su preuzete s albuma grupe The Mamas And The Papas, a gitarističke dionice su jako velvetovske, i to naročito iz faze albuma “Loaded”. Sve skupa odaje prilično lijep, nostalgičan dojam za prošlim ljetom, katkada doduše s previše cinizma u priči, ali ispripovijedano, odsvirano i otpjevano s puno duha.

Slabije pjesme se traže povećalom, a trenuci kad se osjećaju žmarci su česti, i želja da se pjesme čuju opet i opet prisutna je stalno.

Za obožavatelje zvuka šezdesetih ovo je potrebno kao vitamin C, a ostali će nakon preslušavanja ovog albuma biti u velikim kušnjama da im se priključe.