Najcjelovitiji, ali ne i najbolji presjek karijere

Već četrdeset i pet godina Bob Dylan sklada svoju i našu povijest. I kao da taj podatak nije dovoljno impresivan sam po sebi, Dylan je cijelo to vrijeme bio iznimno aktivan i kontroverzan, uvijek pomičući granice svog stvaralaštva, neovisno u kojem smjeru. Jedan je od rijetkih koji je uvijek uspijevao nadmašiti samog sebe povezujući nepovezivo.

Kronološki presjek njegove karijere jednostavno nazvan “DYLAN” najmanje što može učiniti jest odati priznanje čovjeku koji je svojom glazbom promijenio apsolutno sve.

Opsežna polazna točka za sve nove Dylanove obožavatelje, ali i osvrt dugogodišnjim poklonicima, trostruko izdanje “DYLAN” (ne treba ga miješati s istoimenim albumom rariteta iz 1973. kojeg je Columbia objavila u nastupu bijesa) uglavnom ispunjava svoju svrhu.

Prvi disk pokrit će razdoblje od 1962. do 1967. U prvih devet pjesama, Dylan će se predstaviti kao mladi autor inspiriran folk i blues vodama (“Song to Woody“, “Don’t Think Twice, It’s All Right“), neopisivo zreo kantautor (“A Hard Rain’s A-Gonna Fall“) te kao perjanica protestnog izričaja koji je od njega stvorio zvijezdu (“Blowin’ in the Wind“, “Masters of War“, “The Times They Are A-Changin’“), a sve to prije nego je navršio 24 godine života i uzeo električnu gitaru u ruke zauvijek promijenivši folk i rock & roll.

Drugih devet pjesama pokrit će čuveno električno razdoblje, tri studijska albuma, pregršt koncerata zacementiravši tako ne samo vrhunac njegovog stvaralaštva, već i vrhunac rock glazbe uopće. Za kraj je ostavljena “All Along the Watchtower” napisana nakon uplovljavanja u bračnu luku, sporne motociklističke nezgode, koja najbolje opisuje njegovu kontemplativnu glazbu. Jedan disk, pet godina i tri zaokružena kreativna razdoblja.

Šezdesete godine prošlog stoljeća pratit će Dylana dok je živ, ali svoju najveću popularnost doživio je sredinom sedamdesetih. Kronološki nadovezujući se prvom disku, u pjesmama drugog diska Bob Dylan srušio je apsolutno sva pravila pop-kantautorstva pišući epska, maratonski duga nadrealna djela, da bi se potom uspješno vratio standardnoj formi od tri kitice i refrena, ostavivši klasike poput “Knockin’ on Heaven’s Door“, te više-manje neokrznut ušao u 1980-te.

Posljednji disk završit će njegovu odiseju preko vjerojatno najslabijeg razdoblja karijere, pa sve do zaokruživanja trilogije glazbene renesanse posljednjim albumom i “When the Deal Goes Down“.

Naravno, ovakva kompilacija nužno mora imati i svoje mane. Prva, ujedno i najveća, jest što ne pruža apsolutno nikakav nov pogled na Boba Dylana. Sve zastupljene pjesme objavljene su na prethodnim “Greatest Hits” i sličnim kompilacijama, a ako vas zanimaju konkretne brojke: s prvog “Greatest Hits” albuma iz 1967. – devet ih je od deset ukupno; s drugog iz 1971. – jedanaest od dvadeset i jedne, s trećeg iz 1994. – trinaest od četrnaest; s dvostrukog “The Essential” iz 2000. – dvadeset i sedam od trideset; te s “The Best of” iz 2005. – petnaest od šesnaest.

Stoga se opravdano postavlja pitanje čemu uopće služi ovaj trostruki box-set? Sve pjesme odavno su poznate, čak nema niti jedne – danas tako popularne – ‘previously unreleased’ kojom se u trgovine mame okorjeli obožavatelji nekog izvođača i čije police krasi njegova čitava diskografija. Jer, budimo iskreni, s ovim nas pjesmama opetovano ‘filaju’ više od 40 godina.

Jedno od objašnjenja nalazi se u činjenici da je vojska Dylanovih obožavatelja u stalnom porastu i ako pogledate godine izdavanja prethodnih ‘best of’ kompilacija, primijetit ćete da su – izuzev “The Best Of”, koji je ionako jedan jedini CD – ostale kompilacije već prilično stare i gotovo ih je nemoguće pronaći u trgovinama. I u tom je slučaju posve opravdano objavljivati reciklirani materijal upakiran u novo ruho kako bi se stvaralaštvo, u ovom slučaju Boba Dylana, približilo novim slušateljima.

Poznato je da osim ovog trostrukog izdanja, album “DYLAN” dolazi i kao svojevrsni ‘sažetak’ na jednom disku, što je prilično hrabar potez, jer predstaviti 45 godina dugu karijeru sa svega 18 pjesama gotovo da je nemoguće (osobito ako još postoji mogućnost kupnje dvostrukog “The Essential”). Čak štoviše, druga mana trostrukog izdanja odnosi se upravo na sam izbor pjesama zastupljenih na ovom trostrukom izdanju.

Kad ispred sebe imate tri diska s ukupno 51 pjesmom, nezahvalno je biti razočaran. Jasno, sve ključne pjesme nalaze se ovdje, no to ne znači da su ovdje i one najbolje. Svakako da svi Dylanovi obožavatelji imaju svoje favorite – za mene osobno nepojmljivo je izostavljanje “Shelter from the Storm”, “I Want You”, “I’ll Be Your Baby Tonight”, “Highway 61 Revisited”, “It’s All Right Ma (I’m Only Bleeding)” i mnogih drugih, kao i uvrštavanje blijedih pjesama s posljednjih albuma – ali najave kako će konačan popis pjesama uvelike ovisiti i o samim fanovima koji su za svoje najdraže pjesme mogli lobirati na matičnoj stranici izdanja, očito nisu bile istinite.

Treća mana je linearnost. Davne 1985. – idemo reći na polovici Dylanove karijere – objavljen je trostruki retrospektivni album “Biograph”, koji je na najbolji mogući način objasnio ono po čemu je Dylan poseban. Album koji je postavio temelj svim kasnijim box-set izdanjima sadržavao je standardne hitove i raritetne izvedbe, te neobjavljene pjesme. Ključno je što pjesme nisu bile složene kronološki, već tematski. Kompilacija “DYLAN” odbacila je sve što je “Biograph” uveo.

Pristupiti Dylanu kao studijskom izvođaču, kronološki posložiti njegove pjesme, bez nekog ‘organiziranog kaosa’ znači promašiti temu. Ujedno znači da ćete trećinu vremena slušati folk izvođača, drugu trećinu autora maratonskih stihova (uistinu je teško izdržati sredinu drugog diska), a posljednju trećinu kantautora koji se iznova probudio nakon loše epizode iz 1980-ih. Ali to nije Dylan i njegovo stvaralaštvo; nije to ono što Dylan sve ovo vrijeme radi; njega se nipošto ne smije trpati u bilo kakve kalupe; oni jednostavno za njega ne vrijede.

Čisto da bude plastičnije: u travnju ove godine imao sam čast prisustvovati Dylanovom koncertu na kojem je izveo 17 pjesama, od kojih se samo pet nalazi na ovoj kompilaciji. Pet od 51.

Stariji i dugogodišnji obožavatelji pronaći će puno više mana ovom izdanju, teško da će ga uopće naći potrebnim kupiti, osim ako se ne okuraže i ulože u ‘limited edition (sami CD-i oblikovani su poput vinilnih izdanja, svaki ima svoju zasebnu ‘košuljicu’, dok je kutija presvučena crvenom tkaninom.

Kao poseban dodatak nalazi se i odgovarajuća knjižica koja na 40 strana, uz proširene zabilješke vezane za album, sadrži i ekskluzivne, dosad neviđene ili rijetke fotografije, razmišljanja drugih o Dylanu, njegovoj glazbi i utjecaju na kulturu uopće, te 10 razglednica s ključnim trenucima njegove karijere.)

Usprkos svim manama koje će povremeno zasmetati obožavateljima dužeg staža, kompilacija “DYLAN” ipak je veličanstveno polazište za sve nove poklonike legendarnog kantautora, no to ne znači da će im ona pružiti sve što trebaju čuti. Ovim trostrukim izdanjem mogu zagrebati površinu njegovog stvaralaštva, pronaći pjesmu koja im se sviđa, pronaći album na kojem je objavljena i baciti se u istraživanje.

Samo albume “Freewheelin’ Bob Dylan” (1963.), “Bringing It All Back Home” (1965.), “Highway 61 Revisited” (1965.), “Blonde on Blonde” (1966.) i “Blood on the Tracks” (1975.) valja preslušati u cjelini, ali kao uvod u Dylana, ova kompilacija je nenadmašna.