Još jedni ‘rockerizirani’ blackeri

I dok su se mnogi njegovi suvremenici, s kojima je ‘pisao’ povijest blacka, putem gubili, odustajali ili se prilagodili modernijim trendovima, Darkthrone je većinu godina ostao vjeran true blacku, s tek nekim manjim odmacima od njegove osnovne forme. Tako je bilo do pretprošlog albuma “Sardonic Wrath” (2004.), koji je u sebi sadržavao dosta elemenata njihovih prvih radova.

Ovo je, nakon “The Cult Is Alive” (2006.), drugi uzastopni album na kojemu se priča odvija sasvim drugačije. Mada je već i “Sardonic Wrath” opasno ‘naginjao’ ka onome što će se kasnije, događati (pjesma “Sjakk Matt Jesus Krist” možda je i najjači primjer). Naime, sada je Darkthrone potpuno drukčiji bend nego je bio.

Osjetno je smekšao, vokali su jasniji, gitare su sve više heavy rock, nalik na Motorheadove, a i ritam više nije urnebesan kako je to nekad bio. Naravno da je u takvoj formi i produkcija rađena nešto drukčije, mada je ostala sirovija, i s rijetkim gitarističkim i vokalnim dijelovima skromna poveznica s ‘pravim’ Darkthroneom.

Kada kažem ‘pravim’, onda mislim na Darkthrone kao jednog od najvažnijih black metal bendova, čiji su albumi “Soulside Journey” (1991.), “A Blaze in the Northern Sky” (1992.) i “Under a Funeral Moon” (1993.) i više nego klasici tog metalnog subžanra. Takav Darkthrone, sudeći po ovom albumu, koji im je trinaesti, više apsolutno ne postoji.

Jer ovo je samo ‘b’ od black metala, i to u segmentima koje sam iznio. Neki su se poigravali, pa ovaj album ‘etiketirali’ kao ‘New Wave of Black Heavy Metal’, što je krajnje neozbiljno, po mojemu sudu, ili pak ‘black ‘n’ roll’, što je također dosta daleko od onoga što nudi ovaj album, čije je puno ‘ime i prezime’ “Fuck Off and Die”.

Prije bih rekao da je ovo heavy thrash ‘n’ roll album, s elementićima speeda i punka, nalik bendovima kao što su Motorhead, Venom, Bathory i rani Voivod. Nešto slično, ne i isto, napravio je Abbath iz Immortala sa svojim projektom I, te Dimmu Borgirov lider Shagrath s Chrome Division. S time da je rockerski utjecaj ovdje ipak nešto manji, ali nikako ne i zanemariv.

Glavna zanimljivost ovog većinski srednjeritmičnog albuma je, barem meni, ta da niti jedna individualna izvedba, bilo ona pjevačka ili sviračka, nije stilski, a niti pa produkcijski ograničena.

Možda je u toj priči najkarakterističniji sound gitara, čije izvedbe unutar gotovo svake pjesme stalno moduliraju. Od recimo skromnijih blackerskih distorzija, preko thrash riffova, pa sve do hevijanerskijih catchy ritmova, računajući i solodijelove.

Također vokali, iako sporiji, malo naginju ka blacku (ne i u karakterističnom screaming izražavanju), puno ih je (čak i najviše) rockersko/thrasherskih s ‘hrapavijim’ izražavanjima, a ima nešto i growlinga.

Zanimljivi su i bubnjevi, koji su strogo ritmični, jednostavni, rekli bi školsko/rockerski, bez bilo kakvih želja naspram ubrzavanjima, kao i basevi, koji su staloženi, razgovjetni i jasni. Dakle, još jedna bitna razlika u odnosu na ranije albume.

Premda nema one klasične blackerske atmosfere, materijalu ne nedostaje agresije, siline, ali i hladnoće, jedino što je ona ovdje puno podnošljivija. Kao što mu ne nedostaje niti atonalnih dijelova, kao npr. u srednjebrzoj thrash/roll pjesmi “Spitkein Fever“, koja je i dosta slabo isproducirana.

Svekoliku univerzalost dočarava i “Canadian Metal“, brzi rock nalik na Motorhead, nešto blackerskije pjevanje je u “The Church of Real Metal“, sporijoj stvari sa heavy solažama, a growlingom je ‘počašćena’ “The Banners of Old“. Naslovna “F.O.A.D.” je ‘pljunuti’ Motorhead, pogotovo kada bi se izbacili neki sporiji dijelovi.

Objektivno, mislim da se ovaj album neće nimalo dopasti štovateljima blacka, a pogotovo ne najodanijim fanovima, od kojih su ga neki nazvali Darkthroneovim “St. Angerom”. Takva usporedba možda i najbolje govori što istinski obožavatelji misle o njemu. A dijelom se i ja slažem s njima. Jer ovo je sigurno jedan od najslabijih Darkthroneovih albuma uopće, na kojem se puno toga drobilo, a malo toga ostalo za pokupiti.

Činjenica je da black kakav je vladao do pred desetak godina definitivno više nije u modi, no takvi bendovi kakav je Darkthrone, sa svojim se ugledom ne bi trebali, a možda niti smjeli igrati. Ipak su oni ‘trademark’ nečega što je obilježavalo metalnu scenu jedan ozbiljniji period.