Ili voliš ili zaboravi da postoje

Depresivno, agresivno, tmurno, apokaliptično s finim crtama ‘nade’ da će beskraju doći kraj, i da nakon nesanice dolaze snovi sa suncem koje nikad ne spava, su asocijacije koje mi se motaju po glavi dok slušam prvijenac “Don’t Mess With Texas” istoimene četveročlane zagrebačke skupine. Smjer kojim se kreće njihova glazba je post-rock i sve se bazira na četiri instrumenta (solo gitara, bas, bubanj i klavir), bez vokala.

Album se ‘kreće’ od jednostavnih i smirujućih glazbenih dijelova, kao npr. u “Sound Of One Lung Filling With Water” ili početak “You’re Not Punk And I’m Tellin’ Everyone”, do žustrih i pomalo destruktivnih dionica u “Marijana, daj stani” i “God Might Want To Change His Mind”, na kojem su zaista izvrsnom nadopunom jazz zvuka klavira i rock zvuka gitare uspjeli dočarati imena pjesmi. Glazba na albumu me u nekim dijelovima nevjerojatno podsjeća na Esbjörn Svensson Trio, te na projekt Frusciantea iz RHCP Ataxia, ili posljednji uradak Radioheada “Hail To The Thief”, dok ove ‘vedriji’ dijelovi donekle vuku na U2-ov projekt Passengers.

Slušajući ovakvu vrstu glazbe kakvu nam predstavljaju i Don’t Mess With Texas, čovjek se jednostavno ne može i ne treba upuštati u kojekave dublje analize ili filozofiranja, jer ova glazba ili ti se sviđa ili ne, a ako joj nisi sklon ponovnim preslušavanjem samo ćeš steći krivi dojam i svako daljnje slušanje bit će maltretiranje tvoje psihe.