“Hidden City” je jedan od boljih The Cultovih albuma

    2123

    The Cult

    Hidden City

    Datum izdanja: 05.02.2016.

    Izdavač: Cooking Vinyl

    Žanr: Alternative, Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Dark Energy
    2. No Love Lost
    3. Dance The Night
    4. In Blood
    5. Birds Of Paradise
    6. Hinterland
    7. G O A T
    8. Deeply Ordered Chaos
    9. Avalanche Of Light
    10. Lilies
    11. Heathens
    12. Sound And Fury

    Desetim studijskim albumom Ian Astbury i Billy Duffy svoj neuništivi The Cult nisu bitno zaokrenuli prema nekom novom smjeru.

    Nisu oni to doduše ni trebali. Ostati vjeran svom osebujnom stilu i još jednom, nakon trideset godina djelovanja, proizvesti nezanemarivu dozu nove muzike kojoj žara i kreativnosti (pretežito) ni najmanje ne manjka, prije svega je vrlina, nikako mana. Hidden City” još je jedan odličan album u The Cultovom katalogu i u nekim segmentima on bend predstavlja u jednom od najboljih izdanja. Uz fantastičnu sintezu gitara Billya Duffya, koje balansiraju na oštrom rubu rock’n’rolla i gothic rocka, dostojno ostarjelog glasa Iana Astburya koji je u tonu dobio neprocijenjivu crtu mudrosti te razigrane i sigurne ritam sekcije Johna Tempeste kojemu se pridružio novi basist Grant Fitzpatrick, The Cult je bend još uvijek itekako vrijedan pažnje i jedan je od rijetkih koji se očajnički ne hvataju stare slave. Ovdje se u suštini radi o jednom od boljih The Cultovih albuma, a od opusa izdanog nakon teže podcijenjenog eponimnog albuma iz 1994., “Hidden City” bi lako mogao biti i najbolji The Cultov studijski uradak. Momci se još jednom slobodno mogu podičiti nekima od najboljih pjesma u karijeri benda, ali s nekima im zaista ne bi bilo najmudrije okolo se hvaliti. Riječ je o materijalu kojemu se ništa pretjerano nema za dodati, ali zato ima za oduzeti. Filtiriranje pjesma u ovom je slučaju pomalo i zakazalo.

    Već uvodna “Dark Energy” zbilja daje naznaku neke nove mladosti benda. Riff je jedan od boljih kojeg je Duffy osmislio, a tijek pjesme iz tipične rokerijade prema suptilnom gothicu sažima svu bit The Cultove glazbe. Zarazni boogie ritmovi i melodije od kojih prolaze trnci odlika je vrhunskog The Culta.

    Muziku podržava

    U sličnom tonu nastavlja se i naredna “No Love Lost” dok razočaranje dolazi s veselicom “Dance The Night”, pjesmom koja narušava ambijent albuma, koja je siguran kandidat za najgoru pjesmu koju je The Cult ikad snimio i koja bi slobodno mogla proći kao moguća uvodna špica nekog postmodernog Beverly Hillsa da The Cult kojim slučajem gaji afinitete prema tinejdžerskim sapunicama. Refren “Dance the night on the bulevard” iritantniji je od iritantnog.

    In Blood” nastavlja tradiciju izvrsnih power balada, poput “Life>Death” ili “Embers” s prethodnika “Choice Of Weapon“, dok sljedeća “Birds Of Paradise” priziva neodoljivi gothic prizvuk velikog “Love” albuma. Prepoznatljive i slojevite Duffyeve gitare, izrazito emotivan Astburyev vokal, čvrsti i sigurni mid-tempo prošaran zaraznim klavirom koji u završnici čitavu magičnu atmosferu fadeoutom odvlači u neizvjestan beskraj, dovoljni su parametri za proglašenje jedne od ponajboljih pjesma benda i hita koji to nikada neće biti.

    Intrigantni singl “Hinterland” još je jedan dokaz kako je The Cult itekako u formi. Dobro je da više ne igraju na kartu radiofoničnosti kad je u pitanju odabir pjesama kojima će predstaviti album. Ni Duffy ni Astbury više nisu strofa-refren-solo-refren2x-kraj hit makeri i to je više nego dobro. “Hidden City” možda nema novu “Fire Woman”, ili ne dao Bog većeg zla “Sweet Soul Sister”, ali zato ima teksturu i zvučne kulise kakve ni čitavi “Sonic Temple” nema.

    “G O A T” je dovoljno dobar rock’n’roll intermezzo prije zapanjujuće “Deeply Ordered Chaos“. Pjesma je dijelom inspirirana terorističkim napadima u Parizu i frustracija izražena kroz melankoliju ovdje je toliko upečatljiva da se može percipirati svim mogućim osjetilima. Napetost glazbene podloge za fragmentirani tekst u kojem iskaču riječi ‘liberty’, ‘patiente’, ‘violence’ te izjave “I’m a European” ili “Syria the fall” najbolniji je trenutak albuma, ako ne i cijele The Cultove karijere.

    Direktna “Avalanche of Light” glazbeno se odlično nastavlja na prethodnu “Deeply Ordered Chaos” te je uz plesni ritam, molske akorde i lako pamtljiv refren sigurni live favorit.

    Neodoljiva i slikovita “Lilies“, prožeta je akustičnim gitarama i klavirom i zbilja je šteta što se nisu sjetili uklopiti i melotron čime bi opijajući soundscape sigurno imao još i jači efekt. Ambijent se nekako nastavlja na izvrsnu završnicu, produhovljenu klavirsku baladu “Sound and Fury“. Jedini je problem što između ove dvije stoji banalna rokerijada “Heathens” koja vjerojatno nikome ne bi nedostajala da je tamo nema. Uz temeljni, pošteno isfurani riff Duffy zvuči kao da se zafrkava, a ni Astbury ne nudi ništa interesantno za zakačiti se.

    Izuzevši nepopustljiv smisao za dobru glazbu (Duffy) i dobre tekstove (Astbury), hvale vrijedna je i odlična produkcija dobro znanog meštra Boba Rocka. Dojam žive svirke prisutan je u svakom pogledu. Zvuk je čist, organski i lišen je svake bombastičnosti i moguće radiofoničnosti, što nije uvijek slučaj kad Rock producira The Cult. Ili bilo koji drugi bend.

    Od dvanaest pjesama barem deset je odlično, a neke su i vanserijske. To je poprilično povoljna bilanca za autorski tandem čiji kreativni glazbeni početak seže još u rane ’80-e godine prošlog stoljeća, a čiji se kraj očito još ni najmanje ne nazire.

    Pučansto kojemu je hitčuga “Sweet Soul Sister” pojam za The Cult, slobodno mogu propustiti i ovaj album. No oni koji znaju da iza imena The Cult stoje pjesme poput “Brother Wolf, Sister Moon”, “Soul Asylum”, “White” ili “Saints Are Down”, u “Hidden Cityu” bi lako mogli pronaći nešto zbilja zanimljivo i impresivno.

    S hitovima ili bez njih, The Cult je zapravo još uvijek jako velik.

    Tekst: Ivan Miočić

    Muziku podržava
    Stisni