Evo nam Džinovski! I puno vam hvala na njemu!

Bio je to, i ostat će jedan od muzički najdražih vikenda u životu. Uz svo ponavljanje istih pjesama u manje istim redoslijedima, ipak je to bio jedan i jedini – Džinovski!

Kada se tome nadoda ‘najbolji loše snimljen album u povijesti hrvatske
diskografije’ – “GAD” i album s prvim širokonarodnim hitom Hladnog piva –
“Desetka”, dobivam još jednu svjetlu točku na krcatom nebu Hladnog piva i
još jedan dokaz da više zbilja nisam tako mlad.

Tog petka, subote, pa čak i proklete nedjelje bili smo mladi – svi! I publika, i pjesme, i Mile, Suba, Zoki i Šoki. A valjda su negdje ponosno štucnuli i basisti Hadžo i Teddy.

Isti Teddy koji je “U birtiji poslije treće rezigniran rekao: ‘Momci, ne želim dovijek biti podrumski čovjek’” na “Pjevajte nešto ljubavno”, isti Teddy koji je Šokiju Zakomplicirao bas na početku “A što dalje”. A potvrdu toga dobili smo i prošlog vikenda u Jabuci! Klub Jabuka, 200 fanova, mali prostor, Hladno pivo i “Džinovski” – zbilja zvuči kao da je studeni ’93! No, između toga se zbilja smjestilo 20 godina ludog punk-rock vrtuljka. Smjestilo se tu i još ponešto novih albuma. Smjestilo se tu i više novih fanova, a možda i manje starih. Ali ovo nije priča o tome. Ovo je priča o onome što se tu smjestilo da spoji lijepa i ružna vremena. Ili ružna i lijepa, zbilja više ne znam…

Prije tih 7 mjeseci čuli smo prva tri albuma (gotovo) u cijelosti, a prošlog vikenda čuli smo prva dva albuma (gotovo) u cijelosti, čuli smo i “Nema više” kao jedinu s “Desetke”, ali i jednog apsolutnog uljeza. Čak većeg no što su bili Kud Idijoti i po jedna stvar s “Pobjede”, jer dečki (ili gospoda?) popustili su i prije bisa izveli “Nije sve tako sivo”.

Baš kao i uvijek u životu, ne može baš sve biti idealno, jer ‘da nema mraka ne bismo vidjeli zvijezde’. Na CD i DVD ugurali su 27 pjesama u nekih sat vremena, što definitivno ne daje pravu sliku što se to tih večeri događalo, jer smo ih tamo čuli čak do 43 (statistika je već rekla svoje), osjetili znoj svih oko nas, pa čak i Miletove dlake na ramenima kada je plivao preko publike od stagea do šanka.

No, ovo nije ovdje da nam ponudi pet-dimenzionalnu snimku koncerta, već da nas podsjeti vremena u kojima su članovi benda imali više gnjeva, manje kila, više kose, manje iskustva, više entuzijazma i puno manje fanova. Najbolja usporedba može biti ta Jabuka 14.11.2014. i famozni Jarun 20.9.2008. Ili “Marginalci” s jedne i “Ima da te lajkam” s druge strane…

“Evo vam Džinovski!” je i u najavama koncerata u KSET-u zvučalo kao “A evo vam kad ste toliko dosadni!“, ali kad se zbroje sve aktivnosti vezane za ovaj rođendan, nekako volim vjerovati da je i njima bilo prejebeno. Sigurno ekipa ne svršava od umjetničke sreće kada odrađuju “Sarmu”, niti se Mile osjeća kao Krleža kada pjevuši “Bubašvabe”, ali reakcija publike na “Tamburaše” (koji su i dan danas podosta aktualna tema) ili na “Šank” (još aktualnija) ili na “Odjava programa” vjerojatno govori sama za sebe i vraća energiju tamo gdje su je možda kroz godine izgubili. Barem privremeno…

“Džinovski” je proslavljen “kak’ Bog zapovijeda“, “Desetka” je, iako je to vjerojatno mnogima promaklo, dobila svoje 10-godišnje reizdanje još 2007., i sada samo čekam da vidim što će se dogoditi s “G.A.D.-om”! Mile i Zoki su se zakleli da ne žele nekakvim remiksiranjem stvoriti mutanta niti se igrati Bogova i političara, ali “Razmišljam”, “Rigoletto”, “MTV” ili “Izlazak u grad” definitivno zaslužuju – nešto. A to nešto je već sljedeće godine!

Ma izdajte vi i novi album, i kompilaciju hitova sa zadnja tri albuma, i unplugged EP, i gostovanja s klapama, ali dajte toj sjebanoj generaciji da se još jednom od sreće popiški u gaće!