Epitafi u formi glazbenog albuma

“Carrie & Lowell” naziv je netom izdanoga, sedmog albuma Sufjana Stevensa najavljenog početkom godine.

Album čini jedanaest pjesama, redom vrlo osobnih i osebujnih baš kako je
i bilo za očekivati sukladno samom nazivu albuma koji nosi imena
njegove majke i očuha, te foršpanu albuma kojeg je pratila objava o
vraćanju Sufjana Stevensa samoj srži njegovog stvaralaštva, odnosno folk
korijenima.Album je svojevrsni dnevnik povijesti njegova odnosa s majkom kako za života, a tako i nakon majčine smrti koja je preminula 2012. godine od posljedica raka. Majčina smrt je okidač koji je potaknuo konačno suočavanje s onim što je sa smrti završilo, a to je umjetnikovo odvajanje od majke koje je započelo vrlo rano u njegovom djetinjstvu kad ga je majka napustila. Razlog majčina napuštanja bila je njena borba s mentalnom bolešću koja je bacala sjenu na kompletan obiteljski život, kao i cijeli razvojni put, odnosno odrastanje i sazrijevanje Sufjana Stevensa.Cijeli taj svoj/njihov period odvojenosti sa svim usponima i padovima koji su ga označili Sufjan je uspio zarobiti u stihove na sebi svojstven lirski način vrlo spretno koristeći kratke i jasne metafore koje kazuju više nego bi to kazao esej na istu temu. Stvorio je jako ugodno ozračje ispunjeno jednostavnošću i ljepotom, bez obzira na težinu tema koje su mu donijeli osjećaji nastali kao posljedica samootkrivanja i samodestrukcije u odnosu s majkom.Oblikovao je jednostavnu ljepotu koja osvaja i najokorjelije i najnazubljenije srce koje u avanturu slušanja ovog albuma ulazi s očekivanjima stvorenim na osnovi dosadašnjeg Sufjanovog rada. Otupljuju spomenuti zubi svakim ponovnim upuštanjem u slušanje i dopuštanjem nestajanja tereta predrasuda.

Morate se rasteretiti teorija, filozofiranja i svega ostalog na što vas je njegov dosadašnji rad mogao nagnati jer nije fer očekivati ovdje Sufjanov glazbeni cirkus. Ovdje ne pjeva o suludom božićnom konzumerizmu, tu pjeva o svojoj majci i to na najblažem i ujedno najtežem jeziku od svih, jeziku srca. I zato Sufjan Stevens se ovim albumom ne vraća nigdje jer kako i sam izjavljuje, ovaj album nije njegova umjetnost, ovaj album je njegov život i neusporediv je s dosadašnjim mu radom u cjelini.

Jednostavno je samo to, život, od prve do zadnje pjesme i to onaj njegov dio koji obilježava velika ranjivost i krhkost, zato ne obiluje glazbenom paradom, suludim obratima i još hrpom koječega neočekivanog što bi bilo svojstveno za njegov rad. Bilo bi poprilično blesavo praviti se snažnim kad si slab, veselim kad si tužan. Život je sam po sebi već jedna kompleksna stvar, lišena bilo kakvog izvrsno uigranog scenarija i ako ga želiš prikazati stvarnim, nepotrebno ga je dodatno činit kompliciranim kičom prijetvornosti, a potrebno je ostati jednostavan i iskren da bi vjerno prikazao njegovu veličanstvenost.

Sufjan Stevens je tog dijela o životu kroz ovo katarzično samootkrivanje postao itekako svjestan, te nam zato nudi pjesme koje kudikamo prije liče na molitvu, nego pjesmu. I možda upravo ta vrlo snažna narativna forma je to što je na ovom albumu najbliže folku. Pri tom niti u jednom trenu album ne oskudjeva glazbom i različitošću u načinu njezinog postizanja, Sufjan Stevens se služi hrpom raznih instrumenata, no sve to ostaje u drugom planu dok u prvi snažno probijaju stihovi pjesama. Stihovi za koje vjerujem da mogu svakom dosljednijem slušaocu ovog albuma ponuditi i osobnu katarzu i zato teško izdvajam neki, rado bih da ih poslušate i osjetite sve, jer hoćete.

Kad ne znate što vas čeka, obično vas dočekaju najbolje stvari, a tu ih je jedanaest!