Doomersko tapkanje po mulju

Onirophagus je španjolski sastav, dolazi iz Barcelone, a izgradio se na temeljima koje su prije više od 20 godina postavili Paradise Lost, My Dying Bride, Ophis i njima slični.

Bend je osnovan prije dvije godine, a predstavio se lani s EP-om “Defiler of Hope”, koji, koliko se vidi po naslovima, nije na ovom albumu recikliran. Dakle, radi se o doom/death metalcima s karakterističnim, tromim i mutnim riffovima, eksplozivnim, bubnjevima i grubim, osornim, zvjerskim Paingrinderovim growl vokalima kao glavnim karakteristikama.

Kojima treba pripisati i mučnu tamu, apatičnu atmosferu, te bolesno iskrivljene tonove kao dio ove harmonične cjeline, koja kroz pravilne izmjene ritmova, samim time i stilova, u kontinuitetu zadržava razinu napetosti na visokoj razini. ‘Kornjačasti’ ritam je nešto što dominira i predvode ga tromi, ali uglavnom srčani i razorni vokali, drski gitarski riffovi i distorzirane dubine bas izvedbi. Za promjene brzina, koje se uglavnom transformiravaju u srednje i umjerene vrijednosti, poprilično su zaslužni bubnjevi, koji osim zaluđeno brzih ritmova, u svojim koncepcijama imaju i mnoštvo pokretljivih, temperamentnih i mobilnih prijelaza, koji nedvojbeno dižu atmosferu, poglavito u trenucima kada ritam prebacuju iz niže u više brzine.

Klasični doom/death naslovi, s kontinuiranim izmjenama ritmova, uz ponešto melodičnijih obrazaca su “Baikal” i “Discordia“, a više brzih dijelova, s deathu sklonijim gitarama, a napose vokalima, nalazi se u pjesmi “Feverish“. “Aeger” je ugodan akustični instrumental koji prelama album na dva dijela, u uvodi u dosta tromiji, sporiji i mračniji nastavak s kombinacijom totalnih gitarskih atonalija, te povremenih pročišćenijih tonova. Poput onih u pjesmi “Nocebo“, dok “Ceremonial Swamp” kombinira pravilnu podjelu sporog i brzog ritma i sadrži najčišće gitarske riffove, heavyu priklonjene solaže, ali naglašeno morbidno pjevanje i blastebeat, kao suštu suprotnost.

Nema ovaj album nikakvih posebnih nedostataka, osim jednog – zakasnio je dvadesetak godina. Nedvojbeno, takva glazba je sve demodiranija, a do toga je došlo iz razloga jer se previše ponavljala, jer se nije (i očito se neće) pronaći bend(ovi) koji bi je ponijeli, unijeli makar i daščić svježine i prosvjećenosti i mini-dijelom otrgnuli od ‘vlasništva’ gore spomenutih i još nekih utemeljitelja žanra. Ponavljanje, ponavljanje i ponavljanje teško da se posrnuli doom izvući iz mulja u kojem je već godinama i iz kojeg ga neće izvuči niti Onirophagus. Pristojnom albumu usprkos.