Izgubljeni u prostoru… i vremenu

Bend koji dolazi iz grada Nokie, poznatijeg po marci mobitela nego po glazbi, osnovan je u vrijeme procvata finskog death metala, 1990., pod imenom Purtenance Avulsion, a godinu iza skratio ime u sadašnje i – ondašnje.

Uspio je 1992. godine snimiti nezapažen album “Member of Immortal
Damnation” i ubrzo nakon toga se raspasti, bez da je ostavio značajniji
pečat na finskoj ekstremnoj sceni, koju su tada predvodili bendovi tipa
Amorphis i Sentenced.

Dvadeset godina kasnije, dio ekipe se ponovno okupio, originalni članovi Juha Rannikko (gitara) i Harri Salo (bubnjevi) regrutirali su basistu/vokala Villea Koskelu i snimili EP “Sacrifice The King” (2012.), a ove godine za novi album i gitaristu Villea Nokelainena, pokušavši valjda popraviti ono što im nije uspjelo početkom devedesetih. No ona stara poslovica ‘kasno Marko na Kosovo stiže’ i u ovom se slučaju može rabiti. Dobro je znano da se situacija s godinama bitno promijenila, bendovi koji su imali kvalitetu ponijeli su sebe i finsku metal scenu u nebesa, a oni koji su putem otpali, ti očito nisu vrijedili. Niti onda, a bome niti sada.

Purtenance je evidentno jedan od bendova koji nisu opstali jer jednostavno nemaju dovoljnu količinu kvalitete i za kojeg je teško reći da nije uspio jer nije imao sreće. Toliko godina kasnije još uvijek nije izašao iz kontura vremena u kojem je započeo karijeru, pa mu ovaj album u najmanju ruku zvuči kao da je komponiran i snimljen prije 20 i kusur godina kad je bilo strašno važno da bude što ekstremnije i što brutalnije. Prije svega, produkcija je katastrofična, nedorečeni i preslični, krčeći gitarski riffovi gotovo u pravilu ‘jedu’ sve ostale segmente, a u kompletu sound zvuči totalno kaotično i obezglavljeno. Blago rečeno. K tome, zavijajuće solaže su katastrofične i totalno neartikulirane, bubnjevi tupi, reskih zvukova, djeluju kao podrezanih oštrica, basevi se ili ne čuju ili budu nekontrolirano tutnjajući, a zombijevski vokali se uglavnom bore sami sa sobom, a kada uspiju nadjačati riffove djeluju totalno izgubljeni.

Ako se ovaj album i može izvlačiti na retro produkciju u skladu s nekakvim undergorund pravilima, teško da može opravdati neinventivnost, nezanimljivost i totalnu indiferentnost dosadnih pjesama od kojih je teško naći neku koja bi izazvala jači interes kod slušatelja. Praktički, najzanimljiviji dijelovi su “Intro” i “Endless Abyss (Outro)“, s kataklizmično-morbidnim soundom, kojim dominiraju orkestralije uz naglašeniji ulogu gudala i klavijatura. Možda bi ipak mogli izdvojiti nešto kompleksniju, vokalno-instrumentalno ujednačeniju “Risen From Grave“, u kojoj guturali uspijevaju nadjačati gitare, a mračna atmosfera, poliritmičnost, piano, čine je nešto kompleksnijom i samim tim malo zanimljivijom, te “Toxic Death“, s nešto jasnijim riffičnim i vokalnim linijama koje kombiniraju growl i scream, štogod naznaka melodija i miksom brzih i sporih ritmova koji daje malo na dramatičnosti.

Teško, jako teško će se Purtenance izvuči iz dubokog undergrounderskog okruženja koje mu je predoređeno s ovakvim izdanjem. Ako to nisu uspjeli u vrijeme kada su ovakvi albumi bili uobičajeni i lakše se probijali, gotovo nemoguće je očekivati da će to moći danas. U biti, ovo je toliko slabašan album da je pitanje koliko dobro uopće može proći i kod najokorijelijih fanova brutale i ekstrema. Najkraće, ovo je skoro pa – grozno.